Priredio: dr Vukić Ilinčić
Nedavno je u izdanju Oboda sa Cetinja izašla iz štampe knjiga našeg poznatog akademika i profesora – emeritusa Zorana Lakića. Iako u godinama i duboko u mirovini, moj profesor sa osnovnih studija, a danas, što mi čini čast, kolega i prijatelj, u punom je radnom elanu, inspiracija mnogo mlađima i pokazatelj kako godine nijesu nikakav graničnik.
Zato je recenzent ove knjige, akademik Jelena Popov, naglasila: „Na početku ove recenzije saopštiću nešto što se naziva intimom: E, ovaj Zoran baš ne miruje. Kao da osluškuje apel velikog prosvetitelja Dositeja Obradovića – knjige, knjige, braćo! – Zoran stvara uprkos svojim godinama. I kažem: baš lepo! Neće mi biti teško da tvoj novi rukopis pročitam i ocenim. To mi čini čast.” Dok je prof. dr Božidar M. Bojović, takođe kao recenzent, konstatovao da je Lakić „svojim knjigama zbližio istoriju i literaturu”.
Akademika Lakića moguće je naći skoro svakog dana u CANU, za radnim stolom. Uvijek nešto piše, čita, analizira. U zadnje vrijeme, objavljuje najmanje po jednu knjigu godišnje. Lakićevi putopisi su i odraz njegovog karaktera, energije. Čitajući ih, stiče se utisak, da nema mjesta na zemaljskoj kugli gdje nije došao Zoran Lakić. To je odraz i duha i viška energije koji je pravilno usmjeren u nauku. Pored toga, Lakić lijepo zapaža, i piše. Nije bez razloga za njega davno kazano da je „pjesnik među istoričarima”.
Zoran Lakić je rođen ispod Durmitora, u Bijeloj kod Šavnika 1933. godine, gdje mu je otac učiteljevao. Osnovnu školu je završio u Danilovgradu, a Gimnaziju u Nikšiću. Filozofski fakultet je upisao u Beogradu 1952. godine, gdje je pored osnovnih studija stekao i zvanje magistra i doktora istorijskih nauka. Lakićevi profesori bili su čuveni akademici: Vasa Čubrilović, Viktor Novak, Georgije Ostrogorski, Jorjo Tadić, Mihailo Dinić, Fanula Papazoglu, Ivan Božić. Poslije završetka studija vratio se u Crnu Goru i radio uglavnom u naučnim i visokoobrazovnim institucijama. Na Univerzitetu je stekao zvanje redovnog profesora, na kraju nastavničke karijere i zvanje profesora – emeritusa, a i predsjednik je te asocijacije univezitetskih profesora. Prije više od dvadeset godina biran je u članstvo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), a od 2000. godine postao je njen redovni član. Bio je član Predsjedništva CANU u dva mandata, sekretar Odjeljenja društvenih nauka i glavni i odgovorni urednik časopisa ovog odjeljenja, predsjednik redakcije za istoriju Enciklopedije Crne Gore.
Akademik Lakić je do sada objavio oko 30 posebnih izdanja. Od priznanja koja je dobio, Lakić ističe nagradu Oktoih i Četvrtojulsku nagradu. Njegova bibliografija iznosi preko 1.200 bibliografskih jedinica.
Pri kraju profesorske karijere je proglašen od tadašnjih političkih moćnika za slučaj i promovisan za opasnog disidenta, pa je isključen iz Saveza komunista kao izdajnik i državni neprijatelj. Nakon tri godine došlo je do rehabilitacije.
U predgovoru knjige Putovanje kroz vrijeme, Lakić kaže, da bi se moglo reći „da su putopisi stari koliko i pisana riječ. Čak i onaj pećinski predak – kada je ispisivao kojekakve crteže na zidovima pećina kao svojih staništa – ostavljao je za nas neku vrstu putopisa, koji su svjedočili o čemu su oni i kako razmišljali. U svojoj dugoj istoriji putopisi su mijenjali i svoju formu i svoj sadržaj. Danas su oni dragocjeni istorijski izvor. Svidjela mi se njihova ocjena iz pera dr Iva Andrića – našeg nobelovca za književnost, pa ću je citirati: Pravi putnici – putopisci su oni što, putujući i beležeći, ne zaboravljaju ko su i šta su, odakle su i kuda im se valja vratiti.
Računam da to nije priča samo jednog putopisca. Još manje je to priča o tom putopiscu. Uvijek je želja bila da se zaustavi vrijeme i da se sačini makar skica za portret toga vremena i ljudi u njemu...”(Nastaviće se)