Treći lokalitet na kome žive Jovovići u Pivi je Donje Kruševo, kod Šćepan Polja, na lijevoj strani rijeke Pive, ispod Vučeva (...). Podsjećanja radi, zemljište na ovom lokalitetu poklonio je kralj Nikola Komnenu Jovoviću Topuzu sa Zabrđa i njegovoj braći u znak priznanja za njihovo učešće u oslobodilačkim ratovima. U Donjem Kruševu, Srbinju i drugim mjestima i sada žive Komnenovi potomci (...).
Na Zabrđu su, kraće vrijeme, živjeli i Pićurići. To je staro i brojno bratstvo, koje se nekad davno doselilo iz okoline Skadra, i naselilo u Cernicu (Gacko), gdje su dugo ostali. Prema kazivanju Andrije Luburića, njih su 1805. razorili Turci. Prvo su se naselili u Goliju, a negdje oko 1816. doselili u Zabrđe (...). Odselili su se oko 1820. godine na Dubovsko, u Drobnjak, gdje i sada žive. Iako su Pićurići živjeli na Zabrđu svega nekoliko godina, ostavili su tragove koji za vječna vremena podsjećaju na njihovo prisustvo na Zabrđu. Naime, sa lokaliteta koji se zove Ošlja ravan, gdje su nekada stanovali moji preci, ispod Šišmana vodi seoski put prema Žagrici. Čim se pređe ždrijelo nailazi se na jedan dosta veliki plato, ispod litice Šišmana, na njegovoj zapadnoj strani, na kome je veliki kompleks raznovrsne listopadne šume. Tu ima bukava, javora, jasena, graba... Upravo tu su Pićurići pravili lisnike, i taj predio se i danas zove Pićurića lisnik...
O tome u kolikom broju su Jovovići učestvovali u Vukalovićevom ustanku i u borbama koje su vođene 1858–1860. godine nema pouzdanih podataka. Zna se da su u tim borbama Pivljani učestvovali, pa sigurno i Jovovići. Učešće Pivljana i, svakako, Jovovića, bilo je značajno u borbama koje su vođene na Ravnom i drugim bojištima, 1861. i 1862. godine, kojom prilikom je Piva teško stradala. Tada je Turska vojska popalila oko pet-šest kuća, zapaljeni su ili uništeni mnogi drugi objekti, a prema nedužnom stanovništvu su izvršeni stravični zločini (...).
U prvim danima i mjesecima Hercegovačkog ustanka Jovovići su za svoje učešće platili težak danak u krvi. Naime, prvih dana avgusta 1875. godine, prilikom napada na tursku karaulu na Stocu, junački je poginuo bataljonski barjaktar Ilija Mrkojev Jovović.
Nekoliko mjeseci kasnije, 31. oktobra 1875, jurišajući na utvrđene turske šančeve, na Šeitan kuli, na Glasovitoj, smrtno je ranjen Jovan, najstariji Mrkojev sin. Bilo je to istog dana kada je poginuo glasoviti pivski junak, i jedan od glavnih vođa ustanka Vule Adžić. Teško ranjenog Jovana prenijeli su u Bajovo Polje, ali je nakon sedam-osam dana podlegao povredama. U sukobu sa turskom vojskom, koju je predvodio Reuf-paša, a koja je nadirala iz Gacka prema Nikšiću, 11. decembra 1875. godine, poginulo je 18, a ranjeno 20 Pivljana i Gačana. Među poginulima bio je i treći sin Mrkoja Jovovića, Vasilj, barjaktar i ađutant vojvode Lazara Sočice. Tako je porodica starog Mrkoja Jovovića bila zavijena u crno, jer su mu sa svega četiri mjeseca, od četvorice sinova, poginula trojica. Jedino je preživio Pejo, kome je po tradiciji pripao barjak, ali ga je, po savjetu knjaza Nikole, ustupio rođaku Đurku Ristovom Jovoviću, neustrašivom junaku, koji ga je časno nosio u svim bojevima, gotovo trideset godina. Pejo se posvetio brizi oko podizanja brojne djece, svoje i izginule braće. Na Šeitan kuli je istog dana poginuo i Živko Šundov Jovović, a 22. septembra 1875, u Drini (okolina Foče) poginuo je i Jovica Jovović. Dvije godine kasnije, 1877. na Uzbarnicama (Muratovica), kada nije bilo borbe, Turci su pucali i smrtno ranili Milana Aćima Jovovića (Redža), tako da se broj poginulih jovovića povećao (...).
O spremnosti Jovovića da se žrtvuju za slobodu znalo se ne samo u Pivi. O tome je pisao poznati naučnik ruskog porijekla, Pavle Antonović Rovinski (1831–1923), inače slavista, etnolog, istoričar i publicista, i veliki prijatelj Crne Gore. On je, u djelu „Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”, opisao različite primjere žrtvovanja, pa i ovaj slijedi: „Među uzroke slepila, naročito na jedno oko, mnogo je slučajeva ranjavanja puškom. Ima slučajeva amauroze na oba oka iz rata 1875–1878, 1862, pa još i 1858. godine. Kao primjer žrtvovanja pojedinaca za opštenarodnu stvar navešćemo nekoliko slučajeva. Božo Jovanović iz Zabrđa u Pivi sada ima 85 godina. On ima šestoro djece: četiri sina i dvije kćeri. Tri sina su mu poginula istog dana, a on je, kad mu je bilo 70 godina, ranjen i oslijepio je”. Ovdje je riječ o Mrkoju Jovoviću, čije je pravo ime bilo Božo. Kod navođenja prezimena očigledno je u pitanju štamparska greška, jer na Zabrđu već nekoliko vjekova žive isključivo Jovovići. Piscu se, zbog nepreciznosti podataka koje je dobio, potkrala greška. Kaže se da su sva tri Mrkojeva sina poginula istog dana. U stvari, oni su poginuli u vremenu od početka jula do 11. septembra 1875. godine. Međutim, ta nepreciznost ništa bitno ne mijenja (...).
(Nastaviće se)
Priredio:
Veselin Lazarević