Pripremila: Jovanka Vukanović
Život našeg sela, a posebno poljoprivredne radove, pratili su mnogi lijepi i korisni narodni običaji. Jedan od njih, a ovo je pokušaj rekonstrukcije, koji nestaje i koji je bezmalo trajao tokom cijele godine, bila je moba. To je dobrovoljna i besplatna pomoć komšiji, rođaku ili prijatelju, u obavljanju najrazličitijih poslova, koje ne može obaviti radna snaga jedne porodice.
Najkarakterističnije mobe su: okopavanje, branje i komišanje kukuruza, kosidba, skupljanje sijena, žetva i vršidba, berba maslina, grožđa, branje i nizanje duvana, berba voća... Dakle, nema poljoprivredne kulture koja se obrađuje a za koju se ne može organizovati moba.
Otkad je vakta i zemana, svojstvene svim društvima, mobe ispunjavaju različite potrebe, pokazuju kolika je međusobna povezanost mještana, koliko su spremni na ustupke i pomoć jedni drugima, koliko su karakterni. To je institucija koja afirmiše najkvalitetnije ljudske vrijednosti i vrline; ima privilegiju da slavi samu sebe jer se svi raduju njenim rezultatima. Ili, što bi se reklo: Selo bez mobe, to je isto što i hljeb bez soli.
Za sazivanje mobe ne postoji pravilo: kada se domaćinstvu, bez dovoljno fizičke snage ili iz drugih razloga, ukaže potreba za mobom, ona se saziva. Kako su sela starila, tako je kolektivni duh mobe postajao sve značajniji. To posebno važi onda kada je potrebno za kratko vrijeme obaviti obimne poslove, spasti letinu od iznenadne nepogode.
U našim krajevima posebno se vodi računa o organizovanju mobi za bolesne i iznemogle, ili za one čiji su hranioci otišli u vojsku (milosrdne mobe). Osim navedenih, mobe se organizuju za početak gradnje porodičnih kuća, za izlivanje ploče, dizanje krova, za elektrifikaciju, za gradnju škola, medicinskih ustanova, za izgradnju puteva, vodovoda, za gradnju vjerskih objekata, čišćenje snijega, itd.
Na mobama je svako imao priliku da se istakne: dobar radnik, pjevač, guslar, govornik, šaljivdžija, dobra kuvarica, pletilja.
Kod nas je najpoznatija kosačka moba, koja se i danas praktikuje. Kosidba spada u najteže fizičke poslove, i na nju se pozivaju najsnažniji ljudi iako snaga nije jedini i najbitniji faktor da bi neko bio najbolji kosac. Dobrog kosca su činili i dobra kosa, klepac i babica, brusevi, kvasilica. Kvalitetan italijanski kameni brus ili belegija (turc.) za oštrenje kose, dostizao je cijenu jednog vola.
Komišanje kukuruza spada u omiljenu mobu, kako za starije tako i za mlađe. Ono je tradicionalno padalo u vrijeme kada se djevojke udaju ili momci žene, pa je imalo posebnu draž i lepotu. Na poziv za komišanje odazivalo se cijelo selo. Oko velike gomile kukuruza okupljali su se momci i djevojke, koji su pričali šale, postavljali zagonetke, pjevali, jedni drugima se udvarali, flertovali, razmjenjivali informacije, prepričavali najnovije zgode i dogodovštine svojih rođaka i komšija. Za jednu noć, okomiša se cio kukuruz.
Ženske mobe su posebna priča. Organizuju se zimi, u relaksiranim uslovima, a prelo je najpoznatije okupljanje. Sazivaju se radi češljanja vune, grebenanja, predenja i pletenja. Na prela se najradije odlazilo jer je to bila i potraga za ljubavlju, koja je osnov svake čovjekove potrebe. Trajale su preko cijele noći. Ta druženja, iskonska i čedna, ispunjavala su mlade ostavljajući im dovoljno energije za neke napornije i kvalitetnije poslove. Uostalom, ni zrno pijeska ne obožava da samuje.
U uslovima relativne nemaštine, ljudi su na mobama ostvarivali zadovoljavajući nivo sreće jer su mogli, razvijajući pozitivne društvene kontakte, da podijele svoje misli, tajne, nade, snove i strahove. Iza svakodnevice u kojoj su živjeli, oni su tražili neku drugu, potpuniju stvarnost, njima bližu, raskošniju, kvalitetniju, nastojeći da životu pridodaju dimenziju smisla, značaja, ljepote i ostvarenosti. Živjeći u konzervativnim i zatvorenim porodicama, u uslovima koji su neshvatljivi današnjoj omladini, u oskudici svega i svačega, bez kontakata sa spoljnim svijetom, posebno zimi, svako okupljanje u tom periodu značilo je, bar za trenutak, kidanje veza sa realnošu i zaokret ka fiktivnoj stvarnosti.
Usudio bih se reći da su mobe bile svojevrsne škole, posebni, izdvojeni, neobični univerziteti, na kojima se iz raznih oblasti sticalo znanje, usavršavalo zanimanje, razmjenjivala iskustva i tajne običaja, izučavale radne i tradicionalne vještine, učila etika, istorija, tolerancija.
Zahvaljujući mobi, sačuvane su mnoge vrijedne narodne pjesme, zdravice, dosjetke, zagonetke, stari kuvarski recepti, razne igre. Mobe su slavile berićet, dobar prinos, spokoj, bogatstvo, rad, radost. Na mobama se praštalo, mirili su se zavađeni, stvarala pobratimstva, učvršćivale veze. U sredinama gdje su mobe dobro funkcionisale, nije bilo tužbi i suđenja, neženja, velikih svađa, razmirica... Koliko su moba i ostali tradicionalni običaji značajni za svaku zajednicu, najbolje govori izreka: Bolje zemlju prodati nego običaj izgubiti.
Kao dijalog sa stvarnošću, moba je mogla da uđe u duel sa svakom mukom, vremenskom nepogodom, ljudskim nemarom. Učila je ljude da budu strpljivi, tolerantni, nesebični, i bolji jedni prema drugima – Drvo se na drvo oslanja a čovjek na čovjeka.
(Nastaviće se)