Priredio i preveo: VOJIN PERUNIČIĆ
Njegovo raspoloženje se nije popravljalo, a sumnja ljekara se povećavala u njegovo zdravlje. Među ljekarima je bilo neslaganja da li je stvarno bila potreba da Čehov živi na Krimu.
Ali, mnogo je važno bilo to što je Čehov smatrao da su uslovi života i sama sredina na Jalti loše uticali na njegov književni rad. On je bio prisiljen da progovori o tome, da u zadnje vrijeme nema inspiracija, da mu ne ide dobro sa pisanjem i da se sve to dešava zbog takvog života na Jalti. „Ja ponešto pišem, pokušavam da radim, ali sva nesreća je u tome što je ovo Jalta, ovdje nije moguće raditi i tu nema šta dalje da se priča. Daleko sam od svijeta, nemam nikakvih interesovanja i uglavnom je loše i hladno vrijeme“. ( 17. novembar 1901) „O, koliko imam zamišljenih tema, javlja mi se želja za pisanjem, ali osjećam da mi nešto nedostaje i smeta – možda je u pitanju zdravlje ili neki drugi razlog. Nijesam smio da živim na Jalti, ali šta ja sad tu mogu. Ovdje mi je kao u Maloj Aziji“. (23. jun 1903). Njemu već počinje da izgleda, što mu se ranije nije nikad dešavalo, da na život ne gleda „kao što je do sad“ i on to odmah povezuje sa Jaltom: „Počeo sam da pobolijevam i već pomalo starim. Ovdje na Jalti se dosađujem i već osjećam kako život prolazi pored mene i ja to čak i ne primjećujem, što bih morao da vidim kao pisac“ (10.novembar 1903).
Bila je još jedna okolnost koja ga je natjerala da Jaltu osjeća kao „tamnicu“.
U septembru 1898.godine, na probi „Galeba“ u Lovačkom klubu u Moskvi, Čehov je upoznao glumicu Olgu Leonardovnu Kniper. Poslije druge probe drame A.K. Tolstoja „Car Fjodor Ivanovič“ , u kojoj je Kniper igrala Irinu, on piše Suvorinu u neuobičajeno uzvišenom tonu o njoj, što nije bilo njemu svojstveno. Njemu se sve sviđalo kod nje: „Glas, prirodnost, iskrenost, dobra duša, gracioznost... Ako ostanem u Moskvi, ja ću se zaljubiti u tu Irinu“. On nije ostao u Moskvi, ali se rado sjećao Irine – Kniper i čudilo ga je da nema kritičkih prikaza u štampi na njenu glumu.
Čegov se vratio u Moskvu poslije pola godine i nije prošlo ni nedjelju dana po dolasku, otišao je u posjetu Kipnerovoj. On joj je napisao prvo pismo 16. juna 1899. godine. To je bilo jedno od tih 433 pisma i telegrama koja će on poslati u narednih pet godina.
U julu 1900. godine Olga Leonardovna je bila u gostima kod porodice Čehov na Jalti. Taj mjesec je bio mjesec odluke za njihove odnose.
Međutim, vjenčanje se dogodilo tek u maju 1901. godine. „Ako daš riječ, – pisao je Čehov pred vjenčanje budućoj ženi, –da nijedna osoba u Moskvi neće saznati za našu svadbu do momenta dok se ona ne obavi, onda ćemo se vjenčati istog dana kad dođem. Ne znam zbog čega, ali se strašno plašim vjenčanja i čestitanja, i šampanjca, kojeg moram držati u ruci i uz to se još vještački osmjehivati.
Tako su i uradili. Na ceremoniji vjenčanja su prisustvovali samo najpotrebniji svjedoci.
Antonova majka i sestra su bile jako uznemirene njegovom ženidbom i mogućim komplikovanim promjenama u njegovom životu. Čehov je pokušavao da ih umiri i tih dana je samo mislio na to i brinuo se o njima. Na dan vjenčanja on je poslao telegram majci i napisao joj: „Sve će da ostane po starom“. Nakon nekoliko dana napisao je pismo sestri i pokušao da joj sve objasni: „Mislim da ovaj moj postupak neće promijeniti moj život skoro nimalo, niti moje stanje, ni situaciju u kojoj sam do sada živio. Majka, vjerovatno, razmišlja bog zna o čemu, ali joj reci da se neće ništa promijeniti i sve će ostati kao što je do sada bilo“ (2. jun 1901. godine).
I stvarno, skoro ništa se nije promijenilo, čak i manje, nego je i sam pretpostavljao i želio. Kniper je živjela u Moskvi, glumila u svom pozorištu, Čehov je sa majkom bio na Jalti, a sestra je rijetko kad dolazila. Ženu je imao, ali nije imao porodicu.
Oni su bili više razdvojeni, nego zajedno od dana vjenčanja do ove zime. Njemu je posebno teško padao taj odvojeni život poslije ženidbe. Prvi put je Čehovov počeo da jadikuje i čak počeo da moli, poslavši poruku pismom svojoj ženi: „Molim te dođi nekoliko dana na Jaltu. Meni bi odgovarala bar jedna sedmica. Ja bih te sačekao u Sevastopolju. U Sevastopolju bi se malo zadržali. Šta misliš o tome? Nek te Bog čuva!“
Molbe su bivale sve upornije, što je ranije za Čehova bilo nezamislivo. „Dakle, zapamti moja djevojčice, u decembru ti moraš biti na Jalti. Obavezno! Tvoj dolazak za mene bi bio pravo dobro djelo“(22. novembar 1901. godine). „Dakle, dođi na Jaltu, a ne u Sevastopolj. Mila moja, ispuni mi želju. Ja te molim“ (24. novembar 1901. godine). „Mili moj, nemoj da si tako mračan, to tebi ne priliči, –odgovorila mu je Kniper, – ti si čovjek velikog srca“.
On je zvao nju više puta da dođe za Božić na nekoliko dana, ili bar jedan dan. „Sad je januar i kod nas počinje ružno vrijeme, počinju vjetrovi da duvaju, svugdje je blato, mnogo je hladno, a onda dolazi februar i magle. Čovjek koji je oženjen, a u tom trenutku žena nije pored njega, treba ga sažaliti u tim mjesecima. Volio bih da dođeš krajem januara, kako si i obećala“ (3. januar 1902. godine).
Ona se spremala da dođe. Kad se zdravlje Čehova pogoršalo, pisala je: „Spremna sam da ostavim sve i da doletim“, ali nije došla ni u decembru, ni u januaru.
(Nastaviće se)