PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Manastir na Cetinju nije samo bogomolja za sve generacije u cijeloj istoriji, kako za one koji vjeruju, tako i za one koji su prevjerili, ili se vjerovanja odrekli. Manastir je zborno mjesto za sve koji prežive oluju, potrese koji sve sruše i požare koji sve ostave u ognju i pepelu. Tamo se vraća da bi se počelo ispočetka. Odatle i mitska moć i autoritet cetinjskih vladika, sem u vrijeme ratnih kriza. Guvernadur se obično držao, najprije venecijanskog pokroviteljstva, a poslije austrijskog. Vladika Danilo je popustio ovim unutrašnjim zahtjevima za organizovanje države, tražio proširenje teritorija Crne Gore na Skadarsko jezero. Jedan dio bivše turske teritorije uz granicu, koja je iza 1718. pripala Veneciji, ostavljena je pod crkvenu jurisdikciju crnogorskog vladike. Pored toga, dobila je i neka prava nad pravoslavnom crkvom u Boki kotorskoj.
Određene su promjene vršene i u vojnoj granici. Požarevačkim mirom je bilo postignuto malo proširenje zemljišta uz granicu u dužini „dva sata jahanja”. Gornje Podrinje i Posavina, od Bijeljine do Kostajnice, naseljena je Srbima iz Bosne. Trebalo je da bude osnova budućeg proširenja. Pokušaji da se dobiju neka znatnija mjesta kao Bihać pregovorima u Požarevcu 1718. nijesu uspjeli, a i ono što je bilo osvojeno Turci će za dvadeset godina vratiti. Srpski narod u vojnoj granici je bio izložen pritisku hrvatskog bana i zagrebačkog biskupa, kao i Mađara, koji su uspjeli da vojna granica djelimično bude izmijenjena. Nakon promjena 1703, kada je kao posledica Karlovačkog mira, bila stvorena podjela na slavonsku granicu, podunavsku granicu, potisku i pomorišku granicu. Sjedišta komandi su bila u Osijeku, Petrovaradinu, Segedinu i Aradu. U podunavskoj i pomoriškoj granici Srbi su bili gotovo jedino stanovništvo u Potiskoj i imali većinu, a u Slavonskoj bili izmiješani sa katoličkim stanovništvom, koje će se na tom području za naredna dva vijeka kroatizovati. Na području od Kupe do Une stvorena je Banska krajina od 1703, koja se razlikovala po upravi od Karlovačkog i Varaždinskog generalta, jer je habzburški car popustio pritisku hrvatskih staleža (sabor) i taj dio stavio pod upravu bana Hrvatske. Popularno se taj dio vojne krajine, zbog toga, nazivao Banijom. Vojin Dabić je 1984. obradio reforme u sistemu raznih krajina 1705, kada su sve podvrgnute Ratnom vijeću u Beču. Poslije 1718. popušteno je mađarskom pritisku i ukinuta vojna uprava u njihovom dijelu potisko-pomoriške granice. Pored vojnog sistema, dvadesetak varoši je dobilo status komunitata, što je odgovaralo statusu slobodnih gradova pod civilnom upravom. Neke oblasti su u prelazno vrijeme imale sistem srpskih milicija.
Početni politički razvoj srpskog naroda nakon Požarevačkog mira 1718, stvaranjem administracije u Srbiji i guvernadurstva u Crnoj Gori, prekinut je ne samo zbog toga što je uvijek prijetila opasnost od katoličkog prozelitizma i unijaćenja nego što je izbio i novi rat od 1737. do 1739. Venecija u ovom ratu ne igra nikakvu ulogu, sem političke, ali su Srbi bili ohrabreni konačnim ulaskom Rusije na ratno poprište jugoistočne Evrope. Rusija je nastojala da se otrese sramotnog Prutskog mira 1711, koji je kasnije potvrdila. Francuskim posredovanjem napravljen je novi ugovor na Kavkazu 1724. Vrlo brzo će se pokazati da je francusko posredništvo sve više usmjeravano ka uzajamnom savezu. U tome se ističe i francuski avanturista De Boneval. Nakon što je, odmah poslije vjenčanja ostavio nevjestu, on se stavio u službu Austrije, učestvovao u zauzimanju Beograda, pa zatim prešao na islam i jedno vrijeme boravio u Bosni. Dopisivao se sa Kazanovom, kome je vjerovatno dao i motiv za priču u njegovim memoarima da je putovao u Tursku (kopnena veza je samo sa Bosnom) i tamo nagovorio jednog bega da izvede ljepotice iz svog harema, da se praćakaju u jednom jezercu. I on i beg su se zabavljali svojom rukom. I kazanove u Bosni ostaju kratkih rukava. U turskoj prestonici je De Boneval postao jedan od glavnih vojnih i političkih savjetnika.
Zbog zapleta oko Poljske i njenih posjeda u Ukrajini, Turska je Francuskoj 1733. predlagala sklapanje saveza. Umjesto saveza, francuski kralj se zadovoljio da sultanu uputi jedno pismo podrške. Očekujući novi rat, Rusija je računala na novi savez sa balkanskim hrišćanima. Njen poslanik u Carigradu Višnjakov je pisao carici Ani Ivanovnoj (1730–1740) da su „Grci koji žive u Konstantinopolju većim dijelom lupeži (coguins) bez časti koji ne poznaju ni vjere, ni zakona. Njihovo glavno zanimanje je sticanje novca. Oni nas preziru još više nego Turci. Ali Grci iz unutrašnjosti, a naročito Bugari, Vlasi, Moldavci i ostali, rade svom snagom da se otresu tiranije i toliko su odani Rusiji da se uzdržavaju da i svoj život žrtvuju za Vaše veličanstvo”.(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.