PIŠE: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

Takođe, ako bi još dalje pošli u terminološkom određivanju i bili baš zagriženi da ga preciznije okarakterišemo, korisno bi bilo spomenuti tekst „Čitači protiv čitalaca” (www.jezikofil.rs, 1.6.2016) dr Marine Nikolić koja primjećuje da je čitač, kako neki lingvisti naglašavaju, „neuobičajena riječ u srpskom jezičkom standardu”, osim u značenju aparata za čitanje, te da se njeno značenje vezuje prevashodno za tehnički uređaj kojim se nešto očitava. Ona dodaje: „Čitač može označavati i čovjeka, pa u ‚Hazarskom rečniku‘ postoji čitač snova, a ‚Čitač‘ je prevedeni naziv popularne knjige Bernarda Šlinka. U oba slučaja, osoba čitač je u funkciji sredstva, medijuma, koji prenosi informaciju, tumači nečije snove, odnosno čita tekst drugoj, nepismenoj osobi. Za osobu koja pogodi šta je drugome na umu, može se reći da je čitač misli. Danilo Kiš u ‚Času anatomije‘ govori o čitaču i o čitaocu, a oni tu imaju različita značenja, prvi je konzument, a drugi je, kako pisac kaže, ‚sjenka pisca‘. Iako rječnici srpskog jezika čitača i čitaoca tumače jednim dijelom značenja kao sinonime, mali je broj zabilježenih primjera takve upotrebe. (...) Čitalac nesumnjivo označava osobu koja čita, ali se neki lingvisti zalažu za čitača umjesto čitaoca, tvrdeći da su ‚čitaoci uvijek čitaoci „nečega”: Politike, romana…‘ U prilog ovakvom mišljenju ide i rječnička definicija u rječnicima Matice srpske da je čitalac `onaj koji čita knjige, novine i dr. tekstove`, čak i pored toga što dati primjeri upotrebe uopšte takvu nužnu kolokaciju ne podrazumijevaju.”
Dakle, reklo bi se, da je na čitaocu da odabere termin koji bi mu najviše odgovarao za pojam koji opisujemo, kao i da ima u vidu to da se više termina koji će se rabiti u ostatku teksta nedvosmisleno odnose na „ono pravo”.
Sledstveno tome, nameće se i sasvim logično pitanje šta je čemu uzrok – da li je prvo umro čitalac, pa se rodio kupac, ili je prvo rođen kupac, pa je preminuo čitalac?
Problem se produbljuje kada pisac, u pokušaju da odloži sopstvenu smrt, što je samo jedna etapa (početna) u dodvoravanju onome koji šopinguje, nastoji istovremeno da unapređuje i usavršava same tehnike dodvoravanja. To, ipak, ne čini sasvim svojevoljno, već uz sve one konkludentne radnje sa izdavačem, marketing menadžerima, medijima i čitavim konglomeratom koji i nema naročito razvijenu svijest o srži umjetnosti. Pod njihovim pritiskom, bira temu, naslov, stil i svu onu plitkost jer komercijalizam diktira ciljnu grupu – masu. Po ukusu mase formira se i „debljina” knjige. Tu nema onog istinskog odsustva autora. Prosječan čitalac, a po Kišu je svaki čitalac prosječan, sve se teže hvata u koštac sa metarskim tomovima! Tako on „bira” i jezik, što je samo iluzija izbora, jer je i jezik unaprijed „odabran”.
Nije problem prihvatiti da je jezik onaj koji govori, a ne autor, ali je problem što se upravo tim jezikom ubija čitalac, umjesto da mu se gradi prostor. Tako jezik postaje sredstvo, taman kao i autor, u rukama mašinerije koja uspostavlja nova pravila po kojima valja igrati. Šta time postižemo? Najsažetije rečeno, dolazimo do onoga što Ratko Božović naziva „usahlom kreativnošću” ističući da bez potrebe prekoračenja nametnutog načina ponašanja, bez napuštanja sveprisutnog moranja – nema ništa od slobodnog življenja i kreativne samopotvrde (Božović, 2009: 76). Sve kriterijume unijete spolja stvaralaštvo odbacuje poput stranog tijela, ne trpi. Istinsko stvaralaštvo se bespoštedno razračunava sa njima. Beskonfliktan način postojanja (sušta suprotnost kreativnosti) do kog snažno drži pisac koji želi opstati, svoju pasivnost neumitno prenosi na čitaoca, odnosno kupca (da ne ređamo sve one izraze prethodno pobrojane).
U prilog navedenom, javlja se još jedna terminološka odrednica, koja ovog puta ponajbolje opisuje pisca iz prethodnih redaka, a u pitanju je ono što književni kritičar Radoje Femić naziva „pripejd stvaraocem” (www.novipolis.rs, 10.11.2016), koji svojim djelanjem unaprijed „plaća” uslugu, a usluga je sastavni dio potrošačkog društva.
Pavle Milenković u tom smislu kaže, a važno ga je u cjelosti prenijeti: „Kič se ne može pobijediti tako što će biti skuplji, jer će uvijek biti jevtin, najprije u estetskom smislu: služi se površnom zavodljivošću – sladak je. Kič ne mami sadržajem već spoljašnjošću, on je sav u glazuri. Njega je, nažalost, nemoguće potisnuti ni sastavljanjem konkurentske „top liste” koja iziskuje aktivnije emocionalno i misaono učestvovanje u umjetničkom djelu, budući da prosječni konzument ‚umjetnosti‘, kao i umjetnosti nema vremena, a vrlo često ni prethodne pripreme za aktivni odnos prema djelima koja sežu dalje od kičaste prezentacije. To ne znači da je kič po definiciji loš. Ponekad (mada sve rjeđe) on može biti mamac koji budi želju za intenzivnijim i autentičnijim doživljajem događaja umjetničkog djela, do čega se dospijeva tek ispod krhke glazure koju nudi kič. No većini je, na žalost, ova tanka šećerna glazura dovoljna. Za sve što je ispod površine, interesovanje prestaje. Jedan od odgovora može biti adekvatna kulturna politika, koja oblikuje tržište kulturnim dobrima u skladu sa ciljevima i vrijednostima podizanja kvaliteta kulturne potrošnje, umjesto povećanja njegovog kvantiteta. Obrazovanje i obrazovni sistem svakako mogu imati značajnu ulogu u formiranju senzibiliteta za djela umjetnosti, kao i za kritički odnos prema kiču. No, u siromašnim društvima kao što je naše, to može biti ne samo izazovan, već i neostvariv zadatak.” (Ćuković, 2015: 157-158)
(NASTAVIĆE SE)