- PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Glavni projekt 1964. godine „Jadran-filma“ bio je svakako Mimičin „Prometej s otoka Viševice“, jedno od onih djela koja su čuvala i kreativni i zanatski renome što ga je hrvatski film niz godina uživao u jugoslavenskoj kinematografiji, a koji je bio izgubljen 1961. i 1962. godine. „Prometej s otoka Viševice“ nije bio samo jedno od vrhunskih ostvarenja Vatroslava Mimice, nego i značajan film u jugoslovenskoj kinematografiji, posebno kad se uzme u obzir sve ono novo što je donio u estetskom izrazu, ali i samom filmskom pričom, njegovim kritičkim konotacijama i širinom zahvata i drugačijim odnosom prema revoluciji i njenim likovima.
Film se odvija na dva nivoa ili dva punkta. Jedan je realnost, u kojoj bivši borac Mate Bakula (Janez Vrhovec), a sada direktor fabrike, dolazi u rodno mjesto na otok Viševicu, da bi prisustvovao svečanom otkrivanju spomenika palim borcima. Boraveći jedan dan na otoku, sreta stare prijatelje i saborce, ali i nekadašnje protivnike. Na drugom punku filma teče priča o njegovoj mladosti na tom otoku, o borbi za slobodu, i upornom nastojanju nakon rata da zaostalo selo krene iz mrtvila, da se dovede struja, o prvom braku koji mu se raspao usled njegove odveć velike želje da nešto učini za svoj otok.
Jer mladi Mate (Slobodan Dimitrijević) tu na Viševici nije mogao učiniti mnogo, protiv njega je bila tvrda i zaostala sredina i ljudi koji su ga vukli unazad i koji nisu željeli prosperitet kakav je on želio i u njega vjerovao, bili su kao kamen o nogama. Tako je i napustio Viševicu i u gradu započeo nov život. To je dakle uzbudljiva biografija ovog prometeja s otoka Viševice, koju su autori odlično prenijeli na ekran, donoseći mnoge novosti i što se tiče teme i estetskog oblika filma. Vatroslav Mimica rođen je 1923. u Omišu. Dugo se kolebao između medicine i literature – pišući kritike i uređujući književne časopise, dok se konačno nije opredijelio za film. Jedno vrijeme je bio umjetnički direktor „Jadran filma“, a zatim se dosta dugo bavio stvaranjem animiranih filmova tako da je postao jedan od tvoraca zagrebačke škole crtanog filma. Za svoja rediteljska ostvarenja dobio je veliki broj domaćih i međunarodnih nagrada. Radio je dokumentarne, animirane filmove dok se nije potpuno posvetio cjelovečernjim igranim projektima. Napisao je više teoretskih i analičkih radova o jugoslovenskom filmu.
Godinama uz stvaralački rad djelovao i kao istaknuti društveni radnik. Za čime zapravo Mimica traga, šta želi otkriti u prošlosti koja svojom snagom sve dublje zadire u sadašnji život njegovog junaka? Ne priča li on o starom, prometejskom naporu čovjeka da se uzdigne nad stvarnošću, da je vlastitom snagom podredi svojim težnjama? Ne govori li njegovo djelo o jednom vidu iskonskog čovjeka, o potrebi da bude gospodar svoga puta i sudibine? I zar se u tome htjenju ne ispunjava tragična krivica njegove ljudskosti? Jer biti čovjek, u pravom smislu te riječi – teško je do tragičnog, borba na tom planu ne dobija se pozama, ni parolama.
(NASTAVIĆE SE)