-Piše Budo Simonović

Ja sam za Livno čuo u najranijoj mladosti, kad sam prvi put čuo pjesmu o starcu Vujadinu, njegovim mukama i njegovom stradanju „u prokletom Lijevnu”. Od tada kad god bi se pomenulo ime Livna, uvijek me zaokupljao strah, uvijek sam ga doživljavao kao nekakvo mučilište i stratište, nešto što nijesam želio ni da vidim.
Tako punih 45 godina. U maju 1990, moj kolega Nikola Ivanović, čija je supruga iz Bosanskog Grahova, ispričao mi je, kako je, putujući preko Livna u tazbinu, u Čelebiću vidio jedan čudni spomenik, na kojem piše da je tu u Drugom svjetskom ratu stradao veliki broj Srba. Na spomeniku, međutim, nema imena žrtava, upisana su samo imena domaćina i broj članova njihove porodice koji su stradali. Još mi je kazao da je čuo da u Čelebiću živi i neka žena koja je bila u jami mjesec dana, koja se u jami čak i porodila, pobacila mrtvo dijete, da se kasnije opet udala i sada ima porodicu.
Bio je to za mene veliki izazov i jedva sam čekao priliku da provjerim tu nevjerovatnu priču. Ukazala mi se mjesec dana kasnije kada sam, početkom juna 1990. godine prešao iz „Politike Ekspres” u „Ilustrovanu Politiku” za reportera - dopisnika iz Crne Gore. Put u Livno je, u stvari, bio moj prvi profesionalni zadatak u „Ilustrovanoj”, koja je u to vrijeme široko otvorila strane za priče o stradanjima Srba u Drugom svjetskom ratu.
Zaputio sam se u Livno, a da ni tadašnjem glavnom uredniku, mom velikom prijatelju Radu Šoškiću, nijesam kazao kud i zašto idem jer prosto nijesam vjerovao u tu priču iako sam znao da je Nikola Ivanović i ozbiljan čovjek i ozbiljan novinar.
O Livnu i zločinima u Livnu i tom dijelu zapadne Bosne, istina, čuo sam ponešto od mojih drugara iz tih krajeva, Glamoča i Livna, sa kojima sam drugovao tokom studija u Beogradu sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Spomenuću Glamočake Sloba Radanovića, Ratka Šaviju, Toma Belenzadu, Biljanu Radetu iz Livna... Oni su mi pričali o tome, ono što su čuli od roditelja, pa je priča Nikole Ivanovića samo osvježila ta sjećanja.
Na put sam krenuo 1. juna 1990. godine, iako nikada ranije nijesam bio u Livnu niti sam ikoga živog poznavao u Livnu, jer je vrijeme učinilo svoje i pokidalo veze sa drugarima iz tih krajeva – znao sam samo da nikoga od njih tamo više nema.
Po imenu iz novina, jedino sam se sjetio kolege novinara, nažalost, sada već pokojnog Sveta Ljuboje, dopisnika „Oslobođenja”. Došao sam do njegovog telefona, javio mu se i taj divni, plemeniti čovjek me sačekao u toj lijepoj varoši burne i krvave istorije i od tada će on postati jedan od mojih tvrdih i pouzdanih oslonaca.
Sveto me tog popodneva odveo i upoznao sa mjesnim protom Mirkom Jamedžijom. I jedan i drugi su mi potvrdili priču Nikole Ivanovića, ali su me odmah uputili u Čelebić, da se tamo javim njihovom prijatelju Dušku Šunjki.
Sjutradan sam poranio, za čas prešao tih 27 kilometara desnim rubom Livanjskog polja, gledano iz pravca Livna ka Bosanskom Grahovu, i obreo se u Čelebiću pred velikom kućom Dušana Šunjke. Dočekao me tako da mi se učinilo da ja tog čovjeka, stasitu deliju široke duše i srca, znam sto godina. Kako tada, tako i danas.
Ovaj tada mladi, preduzimljivi čovjek je od prvog trena razumio i osjetio moju znatiželju, osjetio da je to nekakva prilika, nekakav trenutak da se nešto sazna i sačuva od zaborava o mukama i stradanjima srpskog naroda u ovim krajevima, posebno u njegovom Čelebiću.
(Sjutra: UVIJEK OSTANE SVJEDOK)

Kako je sve počelo...

Kako se od danas uz „Dan” može kupiti knjiga Buda Simonovića „Ognjena Marija livanjska”, koju čitaocima po sedmi put nude udruženi izdavači iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije, autor Budo Simonović za naš list govori kako je nastalo ovo potresno svjedočanstvo o najstravičnijim ustaškim zločinima u Drugom svjetskom ratu nad Srbima u Livnu i okolini i zašto ova knjiga već bezmalo trideset godina pobuđuje pažnju svih koji žele mir i dobro ljudima.
– Kad sam 1. juna 1990. godine, motivisan pričom Nikole Ivanovića, prvi put krenuo u Livno, jedina veza mi je bio moj kolega, dopisnik „Oslobođenja” Sveto Ljuboja – priča Simonović.