-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Mladen sasvim iskreno kaže da nikada ne bi mogao da živi kao Feđa, a ovaj se isto tako ne bi nikada pomirio sa životom kakav vodi njegov novi prijatelj. Pa ipak se nekako živi, komunicira, ponavlja – dok i sami ne shvate da je to realnost izvan koje se ne može bivstvovati.
Za Nedu se, opet, takav život svodi na temu – rondo je upravo takva forma, jer se sve ponavlja, a ne smije biti dosadno. U muškim meditacijama koje slijede muzika se poistovjećuje sa ženom koja je uvijek ista i nikad nije ista, uvijek lijepa, nikad pouzdana, uvijek opasna i uvijek nova. U toj atmosferi otvoreno se ispoljava ljubav između Nede i Mladena. Sve se to događa u istom ambijentu, uz šah i poznate riječi a režija insistira na harmonskoj preciznosti.
Trebalo bi po Berkoviću i ono najsuptilnije, često neizrecivo, predstaviti što jednostavnije. To je za režiju ujedno i mogućnost razgolićavanja lažnih konvencija i vještačkih simbola bračne sreće. U tako skučenom prostoru kamera Tomislava Pintera dobija posebno na značaju uz insistiranje na spoljnoj ljepoti predmeta, nijansama, pokretima i unutrašnjim reakcijama, kako bi se dobila toliko čvrsta i nedjeljiva vizuelna forma da je čak ni u finalu, kada sve postaje jasno, niko od učesnika ove igre ne može da razruši.
Forma je za reditelja isto što i svijet spolja, naša objektivizacija u stvarima, pomirenje sa svakodnevicom. Uzalud Feđa ponavlja da ništa nije isto, kada prihvata i preljubu svoje žene iscrpljene su mogućnosti za promjenu, pa je sasvim logično što na njoj niko i ne insistira. Sve što taj prevareni čovjek može jeste da prekori svog prijatelja da se to ne radi bez ljubavi. Na to mu se Mladen iskreno povjerava – da je vjerovao da voli Nedu. „Vi znate da sam ja godinama bježao od ljubavi, kao uostalom i od svake druge odgovornosti. Zaista sam vjerovao da je volim, a zapravo volio sam vas oboje. Ja sam se hranio vašim životom...“ Poslije svega ovoga, oni nastavljaju da se viđaju na svojim popodnevnim partijama šaha ubijeđeni da se više ništa ne može novo dogoditi. Igra je opuštenija i bezbrižnija i tek sada u znaku ronda koji svi, htjeli ili ne, moraju da slušaju – oko njih je zvuk bez koga bi teško bilo razumjeti muziku kao sopstveni život. Mirenje sa situacijom je isto što i prihvatanje činjenica. Forma je ostala neokrnjena i kao priznanje da nijedno od njih nema hrabrosti da se odupre ovoj otuđenosti i besmislu u kome je teško doći do autentičnosti i svijesti o sebi. Režija je tu našla dovoljno prostora za slobodno djelovanje i vladanje materijalom. Ponavljanja, i kada se koriste, nikada nisu mehanička – uvijek se računa sa svim onim unutrašnjim značenjima koja sadrže ili se oformljuju unutar pojedinih ličnosti. To su ti složeni tonovi kojima se Berković služi da bi održao ovu svoju formu filma.
U svoj toj zaokupljenosti formom reditelj cijelu situaciju koja ima jasan početak i kraj svodi na predmete formalne sadržine. Plaši se pretjerane konkretnosti i objašnjenja koja vezujemo za svaku riječ.
Zato se uz sve rečeno insistira i na kvalitetu te melodije o bračnom trouglu. To je otpor prema svemu nepredviđenom, strah od skandala banalizacije svake vrste.
(NASTAVIĆE SE)