-Piše: dr Radenko Šćekić

Sam termin totalitarizam je relativno novijeg datuma, u literaturi se sreta krajem međuratnog razdoblja, a naročito se proširio nakon Drugog svjetskog rata, a po svom etimološkom značenju totalitarizam je takvo političko uređenje gdje država ili partijski vrh sredstvima prinude uređuje i kontroliše cjelokupan društveni život – privredu, obrazovanje, kulturu, nauku, filozofiju, čak i unutarporodične odnose i svakodnevnu komunikaciju među ljudima. Totalitarni režimi su režimi koji su izazvali oduševljenje jednog dijela Evrope nakon Prvog svjetskog rata, i to ne samo u širokim narodnim masama, nego i u obrazovanim i višim klasama društva, bez obzira koliko su ideje i stavovi tih ideologija bili prosti, nasilni i zasnovani na iracionalnim polazištima. U uslovima ustavne vlasti i slobode mišljenja, totalitarni se pokreti mogu služiti terorom samo u ograničenoj mjeri i kao i druge stranke i pokreti moraju pridobijati pristalice i uvjeravati javnost u svoju vjerodostojnost. U tom pogledu propaganda je jedan, vjerovatno najvažniji instrument totalitarizma u kojem je doživjela do tada neslućene razmjere. Razrađena su dotadašnja propagandna načela, a kroz praksu su nastajale i usavršavane nove i efikasnije tehnike djelovanja.

Poslije 1848. godine revolucije su se u Evropi događale uglavnom u državama poraženim u ratu. Među gubitnicima se javljala jaka težnja za revanšom. Hitler nije na vlast došao revolucijom, već koristeći strah od revolucije (kasnije su nacisti govorili o svojoj „legalnoj revoluciji“). Krupni industrijalci i bankari riješili su da Hitleru omoguće pristup vlasti. Oni su Hitleru dali novac, a srednji sloj mu je dao glasove tako da je Hitlerova Nacional-socijalistička partija na sasvim legalan način došla na vlast. Odlučujući uticaj savezničke propagande za efikasno okončanje Prvog svjetskog rata nacisti su isticali ne samo zbog nesporne efektivnosti poruka, već i zbog pravdanja kapitulacije. Isticano je da je podbacila njemačka propaganda a ne vojska koja je odbranila granice Njemačke, kao i da se zna da saveznici nisu pobijedili vojskom, već sa generalštabom ideja, pomoću veličanstveno uređene propagande. Sva krivica za poraz je svaljivana na političare koji nisu imali smisla niti sluha ni za unutrašnju niti za spoljnu propagandu. U ovome bi mogli prepoznati neke od odlika upotrebe načela pojednostavljivanja slike svijeta (kroz figuru neprijatelja – određene grupe političara, u cilju njihove diskreditacije i uklanjanja sa vlasti) putem tehnike horizontalnog propagandnog djelovanja širenjem glasina.

Sličan stav je zastupao i A. Hitler, u to vrijeme šef tada još male Nacional-socijalističke radničke partije Njemačke i bivši kaplar njemačke vojske na zapadnom frontu. Oduševljen engleskom propagandom u ratu, sa ne malim razočarenjem je zapisao: „Što smo mi propustili da uradimo, uradio je neprijatelj sa velikom vještinom i genijalnom promišljenošću. Efikasna propaganda se mora svesti na par slogana koje treba neprestano ponavljati sve dok poruka ne postane jasna apsolutno svakom“. Ovdje je naravno evidentno potenciranje propagandne tehnike ponavljanja sadržaja, odnosno, uporno ponavljanje određenih sadržaja, ideja, u različitim prilikama, omogućuje da ona dopre do što šire publike, da bude lakše opažena, a zatim i prihvaćena. U tom kontekstu je i jedna od osnovnih maksima nacističke propagande – bolja je sto puta ponovljena laž od jednom iznijete istine.

Hitler je otvoreno pisao da vođa nije onaj koji zna, već onaj koji umije da pridobije. Shvatajući i pridavajući ogroman značaj propagandi, Hitler je organizovao jak propagandni rad, prvo u okviru svoje partije a kasnije, po dolasku na vlast i na državnom nivou. Na kongresu u Nirnbergu 1936. godine, Hitler je jasno iznio svoj odnos prema propagandi: „Propaganda nas je dovela na vlast, ona nam je omogućila i da očuvamo vlast, propaganda će nam dati mogućnost da ovladamo svijetom.” Hitler je među prvima shvatio značaj mikrofona i zvučnika.


(NASTAVIĆE SE)

---