-Priredio: Miladin Veljković

Stupivši na „Deligrad”, knezu su dobrodošlicu zaželjeli prvo predsjednik vlade Ilija Garašanin i ministar unutrašnjih djela Nikola Hristić, a zatim savjetnici i načelnici ministarstava.

Nakon što su ga zvaničnici pozdravili, kneza je pozdravila postrojena žandarmerija sa četom noćnih stražara. Zapovjednika beogradske tvrđave Ali Riza-pašu, koji je pratio kneza Mihaila na put u Carigrad, pozdravili su turski oficiri.

Prošavši kroz dvije, za tu priliku napravljene trijumfalne kapije (slavoluke), jednu koja se nalazila kod pristaništa, a drugu kod ćumruka, i na kojima je pisalo „Dobro došao, Gospodaru” i „Blagosloven grjadi vo imja Gospodnje”, knez se uputio, u pratnji konjice, ulicama prepunim naroda, u Sabornu crkvu.

Pred crkvom ga je sačekao mitropolit Mihailo sa krstom u ruci i sa sveštenstvom u svečanim odeždama, i u hram božiji sproveo. Nakon mitropolitovih pozdravnih riječi, knez se uputio iz crkve u Dvor.

Oko pola šest knez se u pukovničkoj uniformi i primjetno pocrnio od puta, provezao glavnim ulicama, imajući uza se svog prvog ađutanta pukovnika Dragutina Žabarca, koji ga je pratio i sve vrijeme puta. Na gromoglasne i radosne uzvike: „Ura” i „Živio”, knez je skinuo kapu i otpozdravljao svijetu, i lijevo i desno od puta.

Kada je knez pristao u savsko pristanište vrijeme je bilo onako kako se samo poželjeti može, da jedna ovakva svečanost prođe po svim tačkama protokola, odnosno kako je zamišljena i kako dolikuje značaju trenutka. Međutim, dok je knez bio u Sabornoj crkvi, odjednom su se nad Beogradom nadvili crni olujni oblaci, uz sve jači vjetar. Na sreću, kiša je počela promicati tek kad je knez bio nadomak Dvora, tako da je ceremonija svečanog dočeka ipak bila onakva kako je i planirana.

Prethodno prošavši kroz okićenu kapiju na Velikoj pijaci i veliku trijumfalnu kapiju, koja se nalazila na mjestu gdje je do prije godinu dana bila Stambol-kapija, stigao je na Terazije gdje ga je sačekala postrojena vojska. Otpozdravivši uparađenim vojnicima, prošao je kroz još dvije trijumfalne kapije i srećan i zadovoljan ušao u Dvor.

Uveče se narod ponovo okupio, osvjetljavajući bakljama prostor ispred Dvora. Kad je vojni orkestar zasvirao srpsku himnu i kad se knez pojavio na dvorskom balkonu, tri pjevačka društva pozdravila su ga u horu pjesmom „Pozdrav”, koja je specijalno napisana za ovu priliku. [...]

Oduševljen dočekom i pjesmom, knez je narodu zahvalio riječima: „Hvala vam braćo! Hvala vam braćo!”

„Svaki čovjek u svome životu ima dana radosnih i tužnih; ima dana srećnih milih, koje ne zaboravlja, dok god živi. U uspomeni na te dane nahodi snage za borbu života; u uspomeni na te dane, nahodi život životu svome. Ko bi mu oduzeo uspomenu na te dane, taj bi mu oduzeo njegov život. Ja, kao čovjek i kao vladalac, danas, kad sam se među vas povratio, izabrao sam ovaj dan kao najmiliji, kog uspomena davaće život budućem mom životu. Ljubav moga naroda prema meni, osjećam ja ovdje (spusti ruku na grudi) u mome srcu. Ono mi daje uvjerenja, da bi moj narod bezuslovno pošao tamo, kud bi ga ja poveo. A ja bi ga poveo, i povešću ga: opštem napretku, slavi njegovoj – i mojoj. U smrt, u život, ja ću s mojim narodom – srećan, veseo, a moj narod sa mnom će! Ja se ne varam u tome! Vjera moja u to, ovdje je (spusti ruku na grudi). Narod je moj ljubav moja, radost moja, snaga moja! Živio narod! Živio narod! Živio narod! Narod u kome sam ja ponikao, u kome ja živim!”

Odmah po dolasku u Beograd, knez je nastojao da se predaja gradova izvrši što prije. Naročito je želio da se srpska zastava već vijori na bedemima beogradske tvrđave kada budu Cvijeti (te godine 9. aprila), dana kada je njegov otac Miloš Obrenović podigao Drugi srpski ustanak. Po želji kneza, svečanost obnarodovanja carskog fermana obavljena je u Beogradu, na Kalemegdanu, na Cvijetni četvrtak, 6. aprila 1867. godine, po utvrđenom programu. [...]

(NASTAVIĆE SE)

---