- Piše: Vojislav Budo Gledić

Čovjek je, dakle, za Paskala, samo trska, najslabije stvorenje u prirodi. Ali trska koja misli. Nije potrebno da se sav svemir naoruža kako bi ga zgnječio. Ubiće ga para ili kapljica vode. No, kad bi svemir i satro, uništio čovjeka, opet bi čovjek bio uzvišeniji od onoga što ga ja ubilo, jer on zna da umire, on je svjestan toga, poznaje nadmoć što je svemir nad njim ima. Svemir o tome ništa ne zna. Sve naše dostojanstvo sastoji se, dakle, u mišljenju.

Tako se čovjek izdvaja iz svekolike objektivne stvarnosti, jer posjeduje sposobnost mišljenja, mogućnost da sebe vidi i doživljava kao nešto posebno, odvojeno od objektivne mehaničke ustrojenosti i nesvjesno povezane nužnosti. U tom smislu čovjek je, zapravo, differenctia specifica, koja istovremeno dominira nad svijetom. Naravno, ta dominacija se sastoji u značaju duha i misli kao eniteta koji predstavljjaju karakteristiku i vrijednost koja prevazilazi nužnost svekolike povezanosti beskonačne stvarnosti. Stoga racionalna spoznaja, koja ispituje svijet, beskonačni prostor, vrijeme i kretanje, predstavlja pouzdano sredstvo i metod ispitivanja i shvatanja svijeta, ali ne posjeduje mogućnost da odgonetne smisao svoje suštine. Posebno nema načina da odgovori na pitanje smisla čovjekove egzistencije, njegove sopstvene samosvijesti i neponovljive prolaznosti. Zato je Paskal u svoj krug pronicanja i traženja odgonetke života prešao sa čvrstog, hladnog i privilegovanog puta racionalističkog osmišljavanja, na potpuno novi i njegovom srcu i duši mnogo bliži i prisniji put „logike srca”. Po Paskalu, razum ima sposobnost da upoznaje istinu bez radosti (neograničeno apstraktno), dok, naprotiv, logika srca ima sposobnost da pronikne u radost istine (neograničeno konkretno).

Paskal je tako podijelio svijet ili, tačnije rečeno, mogućnost pronicanja i shvatanja svijeta, na dvije sfere, i to razumnu i emocionalnu. Ova druga, emocionalna, ima prevagu i za čovjeka je mnogo važnija, neposrednija i plodotvornija. Uzalud su sva naučna ispitivanja i dostignuća ako čovjek nije shvatio sebe, neponovljivi smisao i način sopstvenog bitisanja. Osmišljavanje čovjekovog sopstva može se, međutim, ostvariti samo velikim duhovnim naporom, neponovljivim pokušajem pronicanja u sopstvenu samobitnost, koja se umnogome razlikuje od puta kojim se ide u beskonačni i nedokučivi svijet objektivne stvarnosti. U tom i takvom svijetu postoji nužnost i matematička povezanost, ali nema bliskosti i topline, koja čovjeka oplemenjuje i daje mu specifično, neponovljivo i nezamjenjivo osmišljavanje sopstvenosti i individualne samobitnosti. Polaznu, uporišnu tačku takvom putu ka sopstvenosti, svojoj individualnoj jedinstvenosti i samosvojnosti, Paskal je našao u Bogu kao tvorcu i vrhovnom biću. Ali on ne nastoji da odgonetne suštinu, smisao i prirodu božanstva, već mu ono služi da zamijeni važeće metafizičke koncepcije, koje su bile izgrađene u filozofskim i teološkim spekulacijama.

„Ne znam šta je Bog, ne znam čak ni da li on postoji, ali da bih živio i saznavao, moram vjerovati u jednu izvjesnu prirodnu cjelinu, u jednu određenu koncepciju Boga.” Iz ovakvog Paskalovog poimanja božanstva, jasno se vidi da je on pod time podrazumijevao svoje sopstveno vjerovanje, doživljavanje i prihvatanje, koje nije imalo direktnu vezu sa onim kako to propovijeda zvanična religija. Paskal je bio iskreni i odani vjernik, pripadnik jansenističke katoličke vjeroispovijesti, ali on nikada nije bio vjerski poklonik u dogmatskom, kanoničkom, konfesionalnom smislu. On je imao sopstvenu vjeru koja je bila čista, neposredna i neopterećena bilo kakvim spoljašnjim obilježjima, kojima se karakterisala vjera koju je zastupala zvanična crkva. On je tražio osnovu svijeta, postojanja, onu najdublju i najtemeljitiju ontološku podlogu, koju su filozofi nalazili u raznim supstancijama. Imao je sopstvenog i neotuđivog Boga koji je bio nadmoćno, svemoguće biće, koje je određivalo svijet i njegovu najdublju suštinu.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---