Nalazeći se neprekidno u neraskidivim dilemama, svijeta i duha, postojanja i prolaznosti, Paskal je izlaz iz tog začaranog i složenog spleta našao u jednom sveobuhvatnom biću koje je srcem prihvatio i doživio, a ne razumom, i za koje nije znao kako izgleda, niti mu je to bilo važno u njegovom poimanju sveobuhvatne povezanosti svijeta i života.

Bolesti i tjelesne patnje, koje su ga neprekidno opterećivale i pratile, davale su Paskalu podsticaj da se pozabavi svijetom na jedan drugačiji i specifičniji način od onoga kako su to radili svi ostali tadašnji filozofi. On je dobro poznavao tadašnje filozofske sisteme, posebno Dekartov, ali ga takav pristup nije mogao zadovoljiti niti mu pružiti odgovor na njegova istraživanja i poniranja u najdublje sfere realnosti i smisla života. Tražeći odgovor na pitanje ontološke suštine svijeta, Paskal je istovremeno nastojao da nađe i lijek za svoje patnje i bolesti, za neprekidne i gotovo svakodnevne tegobe koje su bile izuzetno naporne i neotklonjive. Zato on postavlja pitanje: Ko će nam objasniti uzroke ovih slabosti, ljekove koji nas mogu izliječiti i sredstva pomoću kojih ćemo dobiti ove ljekove? Kako te i takve „ljekove” nije mogao naći u postojećoj stvarnosti, kao ni odgovore na mnoga krucijalna pitanja, on se okrenuo vjeri i tu nastavio svoje misaona istraživanja i duhovne uspone, ovjekovječene u njegovim lucidnim meditacijama. U njima je nalazio smirenost i pribježište od surove i bolne svakodnevice. U okviru takvog svog duhovnog svijeta i ispunjenosti originalnim misaonim i emocionalnim poniranjima, on je istovremeno bio uključen u veoma oštre i bespoštedne teološke polemike, koje su ga prikazale kao vrsnog poznavaoca i branioca jansenističke katoličke struje.

Ono što je Paskal utvrdio, proničući u smisao objektivnog svijeta, kroz naučni istraživački postupak, jeste da je postojeća stvarnost prazna, pusta i zastrašujuća. Matematika pokazuje beskonačno mnoštvo raznih tijela i različite načine njihovog povezivanja, ali se tu ne može zapaziti duhovna, tanana i specifična povezanost. U hladnom i mehanički ustrojenom svijetu ne može se vidjeti, čak ni naslutiti, neko sveobuhvatno koheziono sredstvo koje bi uslovilo način materijalnog djelovanja dajući stvarnosti smisao, usmjerenje i mogućnost egzistencijalne uslovljenosti. Upravo je to predstavljalo i ontološku suštinu koju ovaj mislilac nije eksplicitno iskazao i naglasio, ali se ona osjeća u svim njegovim misaonim pokušajima da odgonetne najdublje tajne ontološkog ishodišta svekolike stvarnosti. Takav put i način je jasno i dosljedno koristio Dekart, sa svim finesama jedne rigorozne povezanosti matematičko-logičkog razmatranja. Navedeni pristup je, međutim, bio hladan i otuđen, zbog čega je istraživače kao ljudska, emocionalna bića ostavljao nezadovoljnim i ravnodušnim. Paskal je svijet doživljavao, bar u njegovom ontološkom (metafizičkom) smislu, kao jednu autohtonu duhovnu cjelinu koja u sebi posjeduje slične odlike, koje čovjek ima u svom najdubljem biću – duhovnu sveobuhvatnost u kojoj se odražavaju i kategorije prekidnosti i neprekidnosti.

Ovdje je potrebno ukazati na neke specifične pojedinosti koje se odnose na pitanje kontinuiteta. Paskal je bio genijalni matematičar, odličan poznavalac geometrije u čijoj osnovi se nalaze razne veličine i figure. Jedan od najvažnijih pojmova u ovoj oblasti jeste pitanje neprekidnosti, dužine i sistema tačaka. Linija je jedan od osnovnih geometrijskih pojmova, i ona u sebi sadrži, bar kada se posmatra intuitivno, neprekidnost kao svoju najvažniju osobinu. Sa čisto geometrijskog stanovišta, linija predstavlja, dakle, neprekidnu veličinu što se veoma detaljno obrazlaže i u Euklidovim „Elementima”. U toj knjizi je dosta prostora posvećeno pitanju podjele duži u okviru čega se detaljno raspravlja o racionalnim i iracionalnim veličinama. Sve je to Paskal odlično znao, ali se problem javlja kada treba tu geometrijsku veličinu interpretirati, odnosno prikazati u algebarskom obliku pomoću brojeva.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---