Crnogorsko pozorište napokon je dobilo predstavu kojom će opušteno moći da ode u region i svijet. Tako biva kada se potresna priča o pogibeljnoj ljudskoj gramzivosti ispriča duhovito; kada se kazuje kroz najefektniji, a najzahtjevniji pjesnički postupak, kakav je groteska; a kada se govori o onom što je u današnjoj Crnoj Gori najveća vrlina, a to je ko se bolje „snašao”, o lažnim identitetima koji vladaju društvom.
Predstava „Persone non grate”, u osnovi govori o bolesnoj ambiciji dvije žene u čiju igru, zbog ljubavi, upadaju njihovi muževi.
Provokativni scenario Obrada Nenezića, svojevrstan je ogled drame kroz epohe. Autor je upio najbolje iz tradicije klasične i moderne srpske i evropske drame (od Sterije i Nušića do Kovačevića), a postmodernističkim sredstvima djelu je dao sasvim novi, autentični izgled.
Sve to Nenezić postiže nizom književnih postupaka. Prije svega, smještanjem osnovne drame u kontekst snimanja televizijskog filma (drama u drami), gdje glumci i rekviziteri Nikšićkog pozorišta, razdvajaju osnovne scene, glumeći sebe na snimanju tog filma. Autor nudi mogućnost da publika bira da li prihvata da se ono što gleda događa stvarno ili samo na filmu. Tako pisac podsjeća na osnovne umjetničke postulate, još od Aristotela. Međutim, on od klasične drame odstupa u presudnom trenutku, kada priču o najcrnjim sudbinama poput odricanja od djece i svjesnog nerađanja potomstva, priča u goblenski prepletenoj groteski. Groteska je u ovom komadu prisutna u svakoj sintagmi, replici, pokretu. To znači da je u potpunosti isključena banalnost svake vrste, tako tipična za domaću scenu. Tako će, recimo, Sofija i njen suprug biti smiješni kada ona odbija da vodi ljubav ako on opet želi da pravi djecu, (sina, „malog kuronju”), ne zato što su, osjetivši požudu, postali nespretni ili neobični, već zato što su njihove pozicije, njihove unutrašnje ljudske pozicije, toliko suprotstavljene, udaljene, na kraju krajeva bespomoćno razdvojene i paralelene, da se nikada neće sresti. A to golica ljudski duh, pa je duhovito, a nije jeftino-komično.
Postmodernistički pristup pisac demonstrira i primjenom nekoliko antologijskih replika i misli, kao i knjige „Magija traje” Nikšićkog pozorišta iz koje likovi „uče” kako se na brzinu dobijaju lažne diplome i zvanja. (Kao što je poznato, tužba jednog od koautora protiv lažnih autora te „monografije”, nedavno je odbijena samo zato što je zakasnio da je podnese). Ovaj komad sa budućnošću komunicira na više nivoa: od nerješivog problema bijele kuge; preko lažnih identiteta koji je uzrokuju ološi svake vrste koja posjeduje moć u zemljama u tranziciji, do uzaludne želje normalnih, običnih ili ako hoćete malih ljudi da svoju sreću grade tamo gdje je najvažnije, u porodici.
Nenezić je kao reditelj takođe napravio niz bravura, što mu i nije moralo biti teško jer je radio prema svom tekstu. Međutim, za tako zahtjevne uloge, sa više karaktera, za kombinaciju pozorišne i filmske glume, morao je naći vrhunske glumce. I našao ih je.
Branka Stanić odigrala jednu od najboljih rola u istoriji nikšićkog festivala. Njena ambiciozna Sofija, zgodna službenica ministarstva koja od svog šefa, s kojim često putuje, biva imenovana za ambasadora u Španiji, otjelotvorenje je današnjih mediokriteta od kojih su mnogi i na visokim lokalnim i državnim funkcijama. Njen suprug, Tonči Boćar, kafanski harmonikaš prinuđen je da slijedi prohtjeve svoje žene, a čak i kada se naljuti zbog sumnje u njenu odanost da čeka da ga ona utješi. Nikola Vasiljević je precizno iznio ovu ulogu, prepoznatljivom lakoćom pokreta pokazao dio karaktera svog lika, a u najvećoj mjeri izbjegao jeftinu pantomimu i gestikulaciju kada nagon za nju ne dolazi iznutra.
Karmen Bardak je u najvećoj mogućoj mjeri opravdala epitet jedne od vodećih mladih glumica u regionu. Njena sluškinja Milada je jedna od onih koje su se u našem vremenu najbolje snašle, pa je sa ulice dospjela u, za njene prilike, bogatu kuću iz koje ne ide ni da vidi djecu, a na vijest gdje ide gazdarica, prva će prionuti na posao, da uči španski, da se prerušava u gazdaricu. Scena razočaranja tog lika što u mužu Dimitriju nema španske krvi jedan je od trenutaka kada glumica publiku dovodi do vrhunca.
Aleksandar Radulović je u ulozi reditelja TV filma, a u njemu „šoferčina” u kome se prelama najviše karaktera. Koliko je njegov Dimitrije za komad najvažniji u spisateljskom smislu, toliko je Radulovićeva izvedba najveće bogatstvo ove predstave. On je u Dimitriju, u maniru glumaca iz vrha eks-jugoslovenske scene, nasilnom kamiondžiji suprotstavio oca koji pati za djecom; mržnju prema ženi koja mu ne dozvoljava da vidi djecu, suprotstavio je želji da se dobro najede i napije; poštenjačini koji prezire nove manire suprotstavio je mangupa koji će tu na kvarno uzeti neku kintu... Intonacijom, položajem tijela, hodom, gestikulacijom, Radulović je dočarao ključni umjetnički čin komada, njegov vrhovni estetski smisao, a to je spoj stravičnog i duhovitog, odnosno duhovito pričanje najužasnijih priča. To, kao što znamo, polazi za rukom samo glumcima izuzetnog obrazovanja.
Detalj: pogled u tek načetu flašu viskija prije i poslije prvog gutljaja, dok od Milade sluša, a ne može da vjeruje svojim ušima, kako će ona da bude ambasadorka. U prvom pogledu tu je neopisiva žeđ za alkoholom, potom zadovoljstvo dok se niz grlo spuštaju prve kapi, pa ukočen pogled u ženu, pa u bocu koju sada zagleda sa nevjericom, unosi se u nju, na svjetlu prelama da vidi da li je boja viskija autentična, miriše je još jednom, uz pitanje: „Da ti meni nijesi nešto sipala u ovo?”
Iako uvijek različit, Radulović je još jednom pokazao da glumci već sada mogu od njega puno da nauče.
Nenezić je pišući komad vjerovatno imao u vidu Mihaila Peroševića, barda nikšićke amaterske pozorišne scene. Drugačije se njegova uloga Migela Stanimirovića, prerušenog inspektora, ne da objasniti.
Način, dakle, na koji govorite o nečemu je važniji od onoga što želite da kažete. To je nikšićka pozorišna publika shvatila. Makar ako imamo u vidu da se za salu od 450 mjesta tražila karta više. Predstava je u gradu koji tone provincijskim snom igrana već četiri puta, a u publici je bilo mnogo onih koji su „Persone non grate” gledali po drugi put.


Uvjerljiva, a ne viče

Branka Stanić je jedna od rijetkih crnogorskih glumica koja na sceni ne viče onim jednoličnim usklicima poznatim sa bina političkih skupova, pokazala je nesvakidašnju sposobnost da za sat i po na sceni, iz minuta u minut, iz replike u repliku, uvjerljivo dočara više karaktera, nego što prosječan glumac učini tokom karijere. Njena Sofija Boćar je očigledno nekada vjerovala u ljubav, u porodicu, ona je sentimentalna i kada joj je u glavi potpuna zbrka od mora novokomponovanih, tako željenih obaveza. Stanićeva je, u tim rijetkim trenucima, ispoljila sve nijanse nostalgije za normalnim stanjem, a s druge, ona uvjerljivo barata likom koga opija i savladava zlo.