Imao je tek devetnaest godina kada je, kao žrtva političkog jednoumlja utemeljenog u patološkoj matrici režima, bio uhapšen i prepušten golgoti Golog otoka. Taj udes koji je našeg sagovornika,
Dragoslava Mihailovića, koji slovi za jednog od najistaknutijih savremenih srpskih književnika, obilježio i nepovratno odredio njegovu sudbinu. Kada je nakon dvije godine provedene u zloglasnoj tamnici pušten na slobodu, kako kaže, nije mogao da išta pita, niti da očekuje da će ga iko razumjeti, jer i oni koji su ga razumjeli nisu smjeli to da pokažu, jer bi to moglo da bude pogrešno protumačeno kao podrška neke „opasne politike”. U toj svojoj samoći, mladi čovjek koji je oduvijek sanjao jedno - da postane pisac, nastavlja da slijedi svoj prekinuti san. Nastavlja tamo gdje je sa pisanjem stao silom prilika. Od tog trenutka, pa do danas, nikad nije prestao da piše, ni da čita, jer, kako kaže, pored pisanja i čitanje je njegov posao.
⢠Šta je po Vama pečat vremena u kojem živimo?
– Teško je odgovoriti, jer razni ljudi imaju razna interesovanja i zanimanja i svako bi mogao različito da odgovori na to pitanje. Što se mene tiče, pečat moga vremena i života je činjenica da sam bio na Golom otoku. To je bila nesrećna okolnost, ali ja sam još kao osnovac smatrao da ću biti pisac i da ću pisati romane i pripovijetke. Nikad se nisam zanimao za poeziju. Desilo se da sam prvu knjigu donio dvadeset godina nakon što sam takvu odluku donio o sebi. Ne znam da li sam donio dobru odluku i da nisam kao osnovac mogao da donosim nekakve odluke o budućnosti, ali sam želio da budem pisac. Kako sam bio provincijalac i nisam se najbolje razumio u te svjetovne stvari, mislio sam da nema razlike između literature i novinarstva i želio sam da budem i novinar. Ali, pošto sam bio u zatvoru, nisam mogao da napredujem u novinarstvu i sve se svelo na moje uređivanje jednog časopisa koji se zvao „Hrana i ishrana”. Uspio sam, međutim, do danas da napišem dvadeset i dvije knjige. Neke od njih su objavljenje u četrdesetak izdanja, neke u jednom, ali, mogu da kažem, da sam veoma zadovoljan onim što sam do sada u životu uradio na tom planu. Radim i dan danas - koliko mogu. Kada sam napisao šest debelih knjiga o Golom otoku, počeli su da me salijeću golootočani sa željom da mi ispričaju svoje priče i svoje sudbine. Shvatio sam da imam zabilješke vrijedne pažnje, a ima ih oko sto pedeset i upravo radim na njima sa željom da se nađu u jednoj knjizi.
⢠Goli otok je nesumnjivo odredio Vašu životnu sudbinu. Možemo li da kažemo da je na neki način odredio i Vaš književni put?
– Na Golom otoku sam, gledajući svakodnevno taj čudovišni logor mislio da neko o tome treba da piše. Smatrao sam da bi čovjek pisao o takvom logoru kao što je Goli otok, trebalo da bude Dostojevski, a ja nisam Dostojevski. Stoga to nisam htio ni da radim. Ali, kad je prošlo dvadeset godina od mog zatočeništva, vidio sam da o Golom otoku pišu samo udbaši, ljudi koji su politički angažovani u titoizmu. Sve to njima ništa nije bilo strašno... Vidio sam tada da će bilo kakva istina o ovoj strahoti biti izbjegnuta i stoga sam odlučio da počnem da pišem. Napisao sam šest knjiga na preko četiri hiljade kucanih strana.
⢠Postoji li knjiga koja Vam je najdraža i zašto?
– To je vrlo teško pitanje za svakog pisca. Za mene takođe, jer sam sve svoje knjige vrlo prilježno radio. Pošto sam dugo, decenijama, bio na crnoj listi i nisam mogao da prolazim sa slabim knjigama, pisao sam ih tako što sam davao cijelog sebe kako bi one bile najbolje što mogu. Možda najviše volim moju knjigu „Petrijin venac”. I sam je ponekad otvorim i čitam i počnem da se sam smijem i kikoćem nad nekim rečenicama koje je moja junakinja izrekla, iako u stvarnosti ta žena nije ni postojala.
⢠Kako tumačite aktuelne pokušaje heroiziranja Josipa Broza u vremenu blagostanja za njegova života?
– On je bio velika zlikovačka bitanga i ja nisam nikad bio njegov simpatizer. Dok sam bio skojevac nešto sam o njemu bolje mislio, ali, pošto sam bio u zatvoru i doživio Goli otok, ne mogu, naravno, da mislim dobro o njemu. Ne znam znaju li šta rade oni koji njega hvale. Najzad, došlo je to vrijeme da možeš da pišeš o zločincima onako kako misliš da treba i ja sam i sam to radio. Ako neko želi da o Josipu Brozu piše onako kako ga je vidio dok ga je služio, ja se neću miješati. To je pitanje izbora.
⢠Uvijek je bio neupitan Vaš oštar kritički stav prema vremenu socijalizma i jugoslovenske ideje. Taj stav ste obrazlagali u svom javnom angažmanu i u književnim djelima. Šta je danas prema Vašem viđenju najznačajniji problem i prepreka za stvarno oživotvorenje budućnosti, prosperiteta i nezavisnosti srpskog naroda?
– To pitanje izmiče iz mojih gledanja na ovaj svijet. Iskreno, ne znam. Moja interesovanja su na strani kulture. Moja interesovanja su na strani mira. Spomenuo sam par rečenica o
Aleksandru Vučiću, i ponoviću još jednom da smatram da on svoj posao odlično radi, vodeći računa o interesima Srbije i mira za naš narod. Nije dobro što se Crna Gora odvojila od Srbije, ali dobro, ako su tako željeli, to je njihova stvar. Nisu navikli na favorizovanje, jer su za vrijeme Josipa Broza zauzimali mjesto Srbije kad god je Srbija bila u tim situacijama da se uzimaju neka krupnija mjesta u upravi Jugoslavije, onda je Broz gurao da na mjesto Srba dođu Crnogorci, i oni su tako stekli naviku da budu favorizovani. Šta će jedna državica poput Crne Gore da radi u svijetu?
⢠Za svoj književni rad dobili ste gotovo sve najznačajnije književne nagrade. Slovite i za vrlog čuvara srpskog jezika...
– Činjenica da pišem na srpskom jeziku znači da moram da čuvam srpski jezik. Potičem sa dijalekatskog dijela srpskog jezika i imam čvrstu naklonost prema tim djelovima. Moja velika naklonost s te jezičke strane je prema Kosovu, jer na Kosovu govore nekim dijalektima koji su srpskog jezika i ja mislim da je srpski jezik veoma lijep. Onaj književni dio kojim ja najvećim dijelom pišem, ali i onaj dijalekatski dio koji sam u literaturi jednim dijelom upotrebljavao, a koji sam slušao kao dijete, a kojim su u mojoj okolini govorili ljudi koje sam volio. Dakle, smatram da je književni srpski jezik veoma lijep, a da se naslanja na neknjiževni, dijalekatski govor koji je takođe lijep.
⢠Nakon čitanja „Petrijinog venca” teško je povjerovati da Petrija nije postojala. Vaši likovi su veoma živi, a teme složene i životne. Kako birate teme za svoja književna djela?
– Ponekad vas neki ljudi jednostavno podstaknu na pisanje. Možda je negdje zaista i postojala žena ili čovjek koji vas podstiče da pišete o njegovoj sudbini, ali onda kad postane junak vašeg djela, on prestaje da bude taj o kojem ste počeli da pišete. Sve što uslijedi je pitanje književnog dara. Ako ga imate, rodiće se dobro književno djelo, a ako ga nemate, ne vrijedi ništa. Nema pomoći. Znao sam da imam književni dar kada sam počeo da pišem. Kad se osvrnem unazad i pogledam moje knjige, mislim da sam uradio dobro. Možda se moje knjige neće svidjeti baš svakom, ali ja ne mogu da učinim ništa drugo osim onoga što sam već učinio.
⢠Na kojim knjigama, kojim piscima ste se izgradili kao pisac?
– Najviše sam volio rusku literaturu i upravo je ona dosta uticala na mene. Dostojevski, Tolstoj... Mogu da kažem i da je na mene u tom smislu uticao i moj srpski jezik. Bili su tu i nekakvi moji čitalački ideali koje sam zapamtio od rane mladosti i dječačkog doba. Oduvijek sam mnogo čitao a čitam i dan danas. U ovo vrijeme izolacije, u vrijeme korone, čitam svakodnevno najmanje po sto, sto pedeset stranica. Čitanje je uz pisanje moje zanimanje i ja se time bavim svakodnevno. Imam uz sebe uvijek po nekoliko knjiga koje čitam.
⢠Vratimo se Golom otoku... Kako ste se osjećali kada su se arhivi otvorili i kada ste bili u prilici da dođete do svog dosijea i pročitate ga?
– Kad sam otvorio svoj dosije našao sam trista strana, pročitao sam ga i razbolio se. Bio sam šest mjeseci bolestan. Na šta sve čovjeka natjera teror koji smo mi pretrpjeli prilikom hapšenja i zadržavanja u zatvoru. Ja sam bio nepune dvije godine u zatvoru. Kada sam izašao, imao sam dvadeset jednu godinu i šest mjeseci. Šta je to?! Šta imate da kažete tada? Kome bih ja mogao da se požalim i ko bi me razumio? Razumjeli su me mnogi ljudi, ali su se plašili jer su mislili da će to biti protumačeno kao podržavanje politike koja je mnogo opasna. To je bio jedan teror, užas života koji se pojedinim ljudima dešavao, a nekim srećnim ljudima se nije desio i smatrao sam da su ti ljudi mnogo srećniji od mene.
⢠Svaki pisac ima svoju tajnu, neke svoje posebne rituale u pisanju. Koja je Vaša tajna književnog stvaranja?
– Kad je Dragoslav Mihailović bio mlad čovjek, on je radio po petnaest sati dnevno i odlazio je u krevet razmišljajući o tome šta će pisati. Sada, kad ima devedeset godina... on ne može toliko da radi, ali, ipak i dalje piše po malo. Napravio sam jednu zbirku o mojim golootočanima, i mislim da će ona biti uskoro objavljena. Tri moje knjige sam radio preko trideset godina. Imam u rukopisu roman koji sam pisao cijelih pedeset godina. Na žalost, on nije ispao dobro i biće bačen. Ja sam se mnogo trudio oko svojih knjiga i njegovao sam ih kao što majka njeguje svoje dijete. Kad nađem neko mjesto koje je malo slabije, ja počnem iznova i iznova to mjesto da dorađujem.
Mila MILOSAVLjEVIĆ
