U vrijeme svakovrsnih devalvacija, pa tako i umjetničkih, književnih, činjenica da jedna zbirka priča izlazi čak osmi put, djeluje skoro nestvarno. Ujedno, taj redni broj, osmi, nesumnjiva je potvrda vrijednosti i visoke pozicije koju ta knjiga sigurno danas zauzima i kod čitalaca i kod kritike. A, to se upravo odnosi na zbirku priča „Ako je to ljubav”
Mihajla Pantića, književnika, kritičara, esejistu, univerzitetskog profesora. Knjiga „Ako je to ljubav”, sada je izašla u izdanju IK „Arhipelag”, u ediciji Zlatno runo. Ova Pantićeva knjiga objavljena je prvi put 2003. godine, i bila je nagrađena Andrićevom nagradom za knjigu priča godine, potom priznanjima „Karolj Sirmai” i „Zlatni Hit Liber”, a u Rusiji nagradom „Jugra”. Zanimljivo, kada se o Pantiću govori kao o književniku, uvijek se govori o pripovjedaču.
Zašto ste toliko dugo istrajni u pisanju priča?– Priča je, kao i pjesma, osnovna književna forma. Svaki dan, neosjetno ili svjesno, ne činimo ništa drugo nego razmjenjujemo priče. Napravite mali eksperiment. Kada uveče položite glavu na jastuk, pokušajte da se sjetite koliko ste priča, najrazličitog porijekla, čuli ili sami ispričali tog dana. Čak i ako niste izlazili iz stana, niti se koristili bilo kojim sredstvom komuniciranja, pričali ste svom bezglasnom dvojniku neke priče, sjećali ste se nekih, maštarili ste... Obično polazim odatle, osluškujem sebe kao što osluškujem i druge. Metaforično rečeno, pisac je „namagnetisano biće”, za njega se spotano lijepe opiljci najrazličitijeg mogućeg porijekla. I potom, kad za to dođe trenutak, u alhemijskoj retorti jezika preobraze se u novu, cjelovitu priču. To je moje iskustvo. Svaki pisac ima neki razlog svog pisanja, taj razlog se mijenja, ali u osnovi on po prirodi svog karaktera daje prednost određenoj formi. Ta forma je za mene priča. Neko je pjesnik, neko pripovjedač, neko romansijer, neko dramski pisac. Ali u svim formama, čak i u narativnoj poeziji, jezgri se priča. Ona mi je dovoljna za ono što imam i što želim da kažem.
Da li je novo, osmo izdanje Vaše knjige „Ako je to ljubav”, kao i sve češća publikovanja knjiga priča različitih autora, možda znak da se priča vraća na mjesto koje zauzima roman kao najčitanija književna forma?– Roman nije ništa drugo nego velika, opširna priča, ili hrpa priča sklopljena pod istim krovom. U tom smislu bih rekao da je roman u modernim vremenima u središtu književnog sistema, da je favorizovan iz trista opravdanih i hiljadu neopravdanih razloga, ali da je mjesto priče neupitno i postojano. To što ona danas, čak i kada je riječ o vrhunskim djelima, ima mnogo manje čitalaca od prosječnih romana, nimalo ne mijenja na stvari. Zamislite nezamislivo, da priče nema, ne bi bilo ni romana ni drame. Uostalom, osvrnite se na tradiciju, šta bi evropska književnost bila bez Bokača, Čosera, Servantesa, Gogolja, Mopasana, Čehova, Bunjina, Andrića... Jer vrijednost pisanja ne određuje se po dominaciji ove ili one forme, nego jedino i samo po estetskoj i smisaonoj punoći rečenog. Tri-četiri stiha vrhunske poezije ili kratka priča često govori više od stotina stranica „praznog hoda” neke gnjavežne proze. Prednost oduvek dajem sažetosti, bolje je kratko i efektno, nego dugo i dosadno. A na pitanje u čemu je budućnost romana, filma ili drame služim se odgovorom Umberta Eka: „U priči”. Ako nemate zanimljivu priču kao polazište, zapravo nemate ništa. I ne trošite riječi uzalud ako prethodno niste smislili, makar okvirno, priču koja je vredna pričanja.
Pandemija, koju živimo godinu, donijela je globalno usporavanje, ali i tišinu. Čini se da se savremeni čovjek teško nosi sa tišinom – sa nedostatkom buke, ili se još teže nosi sa prazninom – nedostatkom sadržaja što je sada isplivalo na površinu?– Uprkos hiljadama najrazličitijih objašnjenja o katastrofi koja je zadesila cio svijet, i traje toliko i tako da joj se skori kraj ne nazire, ja i dalje, naivno, mimo svih teorija zavjere i ekspertskih razmatranja i zaključaka, mislim da je riječ o upozorenju koje priroda upućuje čovjeku. Jer šta sve radimo našoj maloj planeti ovo je, uprkos tolikim žrtvama, relativno blaga kazna. Odgovor na nju nije pitanje humanizma, nego pitanje kapitalizma, tačnije, njegovog opstanka. Otuda tako munjevito pronalaženje novih vakcina. Svijet ne smije da stane, naprotiv, mora sve brže i brže da radi na samouništenju. Borislav Pekić je tu bio prokleto u pravu, čovjek je kao greška prirode predodređen da radi sve, doslovno sve u korist sopstvenog nestanka. Dovoljno je reći da su vojna industrija i ekonomija rata najunosnije današnje čovjekove djelatnosti. U tom smislu tišina o kojoj me pitate, odnosno povlačenje u sebe na koje smo osuđeni pandemijom, ne mora nužno biti shvaćeno kao nedostatak. Dobro je, naime, makar na kraći rok, zaustaviti se i pogledati oko sebe. A smisao? Mislim da je svaki čovjek dužan da osmisli sopstveni život. To niko drugi ne može učiniti umesto njega, nijedna globalna politička strategija, interes, ideologija... Na kraju, svako ostane sam, u tišini, sa pitanjima na koje nema odgovora.
Gdje je danas mjesto književnosti u društvu, a gdje mjesto književnika? I još, gdje je mjesto književnosti u savremenom obrazovanju i vaspitanju?– To je pitanje koje postavljam sebi minule tri decenije, otkad je srušen stari svijet u kojem sam odrastao, a da na njegovim ruševinama nije nastalo nešto zaista bolje. Život se munjevito ubrzao, naša svijest dresirana je tako da nam koncentracija traje najviše tri minuta, onoliko koliko, tako kažu biolozi, traje pamćenje kokoške. Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da bi bez književnosti moj život bio mnogo prazniji i besmisleniji. To nije malo, individualni značaj književnosti je i dalje neporeciv. A društveni... Tu zastaje moja misao.
Kako će ovaj intervju izaći i u nekom od novogodišnjih brojeva, bilo bi zanimljivo čuti što biste poželjeli sebi i čitaocima za Novu 2021, a što mislite da će se realno desiti?– Nisam prorok, ni ovisnik društvenih mreža, pametni telefon nabavio sam tek prošle godine, da ne bih trpio podsmijeh onih koji me okružuju. Ne posjećujem kladionice, ja sam staromodni čitalac knjiga, pisac tek sekundarno, ne usuđujem se da bilo šta prognoziram, osim da kažem ono Krležino „nikad nije bilo da nekako nije bilo”... Ili da citiram Despota Stefana Lazarevića: „Ljubav sve prevashodi”. To nije malo, to je sve. ljubav i zdravlje, za ostalo će se već iznaći makar kakvo rešenje.
Živana JANjUŠEVIĆ
Koncentrat, a ne razblaženi supstrat
Da li ste razmišljali, možda i pokušavali, da Vaše priče stopite u roman?– Ne jedan kritičar primijetio je da moje knjige priča, skupno uzete, mogu biti čitane kao veliki, mozaični novobeogradski roman. On raste saglasno činjenici da iz knjige u knjigu pratim sudbine sopstvenih likova. To „sopstvenih” razumite tako da je u svakom od njih neki dio mene. Stvar je u tome što priče koje pišem imaju težnju da budu koncentrat, a ne razblažena supstanca, i što je njihova dužina određena namjerom očuvanja jezičkog intenziteta. U priči, kao i u pjesmi, nemate pravo ni na jednu jedinu pogrešnu, van konteksta izgovorenu riječ. Roman ne slijedi to pravilo, naprotiv, roman zahtijeva brbljanje, kako je to davno i cinično primijetio Puškin.Rokenrol nije propao
Sa poznatim kritičarem i Vašim prijateljem Petrom Pecom Popovićem napisali ste knjigu „Biti rokenrol”. Kako je propao rokenrol, po Vama, i to ne samo u muzici?
– Mislim da nije propao, preobrazio se i postao dio industrije zabave ili, kako je to rekao Sajmon Frit, u velikoj mjeri zamijenio je religiju. Svejedno kako gledate na njega, ne možete osporiti činjenicu da je riječ o jedinoj novoj istinskoj umjetnosti prošlog vijeka sa velikim formativnim uticajem. Gotovo da u našem dobu nema nijednog značajnog umjetnika iz bilo koje oblasti koji nije ozračen gama-zracima toga porijekla. I dalje po garažama cijelog svijeta postoje milioni mladih ljudi koji sa gitarama u rukama smišljaju nove pjesme i maštaju o uspjehu i slavi. Među njima je sigurno, po zakonu vjerovatnoće, neki novi Bob Dilan, Džon Lenon ili Leonard Koen.
