Vajar Milija Stojanović jedan je od onih medijski nenametljivih stvaralaca, ali, koji svoj kvalitet iskušava i dokazuje kao autor skulptura koje se nalaze ne samo u Crnoj Gori, već i inostranstvu, ne samo u galerijama ili otvorenom prostoru, već i sakralnim objektima.

A, kada je u pitanju likovni izraz, iako vajar, pored skulpture i reljefa, ni crtež ili asamblaž mu nijesu strani. Njegovu raznorodnost, naročito kada je u pitanju njegov svjetovni opus, možda je najbolje obujmila prije nekoliko godina svojom ocjenom istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić, navodeći: „Kao zajednički imenitelj svih radova, bez obzira o kojoj se tehnici radi, mogu se izvući pojmovi: alogičnost, apsurd, oneobičavanje, metafizika… ”

– Ono što se odmah uočava pri posmatranju izloženih radova, a što nije u savremenoj umjetnosti podrazumijevajući kvalitet, jeste snažan osjećaj stvaralačke discipline i etičnost autora. Svaki rad je besprekorno realizovan nerutinskim, nepotrošenim postupcima, koji odišu zadovoljstvom samozaboravnog prepuštanja ekspresivno-manuelnoj aktivnosti. Upravo takav pristup umjetnika čini da njegova djela iznenađuju, između ostalog, i svojom strukturalnom ljepotom – zapisala je Karadžić pišući o radovima Milije Stojanovića, koji ovih dana radi na skulpturi koja će biti postavljena u Podgorici.

• Radite u različitim materijalima? Da li izbor materijala nameće tema rad, inspiracija... ili jednostavno ono što imate pri ruci i iskoristite i u skladu s tim realizujete ideju?

– Svakako da tema ili to što se želi napraviti može da utiče na izbor materijala. Nikad nasumično ne biram materijal. Svaki materijal ima sopstveni karakter i pojavno drugačije reaguje na posmatrača. Nikad ne biram materijal bez veze, ili šta mi se nađe pri ruci. Zapravo imam razne asocijacije pa kad želim predstaviti vazduh, svjetlost, meso, masu koja se topi itd, koristim odgovarajući materijal koji će mi taj psiholoski momenat, jako značajan, izraziti na odgovarajući način. To dolazi otud što kroz to konstruisanje i kombinovanje materijala želim pokrenuti neki život u skulpturi, pa čak i ako se radi o apstraktnom radu. Ovdje se uglavnom misli na galerijske formate, gdje je polje djelovanja intimnije, pa su i veće mogućnosti izražavanja kroz teksture, oblike, obojenosti koje nude materijali. Kad su u pitanju radovi velikog formata najčešće radim u kamenu.

• Skulpture od drveta često dodatno bojite. Zašto je potrebno to „oživljavanje” rada od drveta?

– Ne radi se o oživljavanju u ovom slučaju, jer bi to onda bio više površinski trik. Uvijek sam pri radu sa drvetom smatrao da mu nešto fali. Drvo je pogodno za različita tretiranja i intervencije. Bojom sam želio izbjeći taj prirodni ton koji me uvijek asocirao na namještaj, a takođe i naglasiti crtež kojeg s namjerom ističem. Takođe bih mogao reći da nekad imam slikarski pristup skulpturi i da sebe ne ograničavam mogućnostima koje pružaju različiti mediji.

• Ni Vaše skulpture od kamena nijesu više imune na te plastične i metalne „dorade” (skulpture – „koferi”), svojevrsne inkrustracije? Zašto ste se odlučili na taj korak? Da li je možda i lični prtljag savremenog čovjeka opterećen plastikom, kao nečim izvještačenim, umjetnim (ne umjetničkim)?

– Kad su u pitanju koferi, nisam razmišljao o savremenom čovjeku niti išta slično. Iako može zvučati malo „razočaravajuće”, ali ni moj cjelokupan rad ne mari mnogo za globalne prilike gdje bih ja izigravao nekog kritičara kroz svoje radove. Globalna stanja nikad nijesu bila moja tema, iako kao i svi ljudi imam neki stav prema današnjim prilikama. Međutim moja umjetnost je bjekstvo od njih, a ne prikaz. Ako se estetika mojih radova može povezati sa nekim trenutnim stanjima to može biti jedna mogućnost doživljaja, ili psihološki gledano jedna podsvjesna interpretacija mnogo čega. Može se tumaciti raznoliko i u tome vidim kvalitet viđe. Najgore je kad je posmatrač ravnodušan.

Prilično sam zatvoren i imam takav pristup radu. Razmišljam o oblicima, odnosima, asocijacijama... likovnostima... Imam neke teme koje me zanimaju, makar kao polazište; može to biti i nešto nasumično izbrčkanih oblika na papiru uz kafu ili obrisi koje pravi slomljena sjenka nekog starog stepeništa... Važno ih je organski osjetiti i preoblikovati kao segment ili cjelinu nekog rada. Svakako je to moj „materijal” za konstruisanje i igru.

• Pored skulptura, bavite se i slikarstvom, pa imate i neke „kros over” radove. Zašto su umjetniku potrebne i te „prelazne” forme?

– To su više crteži u kombinovanim tehnikama, akrilika, kolaža itd. Radio sam i slike velikog formata. Nebitno je sredstvo preko kojeg se izražava neki umjetnik. Važan je rezultat. Linija, boja, kamen... sve je ravnopravno i u likovnom smislu klasično sredstvo izražavanja. U mojem slučaju sve je povezano i kreće od crteža. Bojom dodatno razrađujem stvari. To je polje gdje stvaram priču; ubacujem likove i prostor, režiram. Nerijetko se tu rađaju i obrisi mojih skulptura koje kasnije izvodim u materijalu.

• Čest motiv Vam je glava čovjeka, bebe (djeteta), lutke. Vjerujete li da čovjek treba i može osvijestiti sebe i okruženje, druge, ili da to ne čini dovoljno često, na pravi način, dovoljno otvoreno i iskreno?

– Na nekoliko radova gdje sam upotrijebio tu figuru prije svega sam se bavio prostorom, apstraktnim, sa nekim nadrealnim elementima.. zanimao me je neki filmski pristup...kao momenat izenađenja... kao kad nešto iznenada proleti kroz kadar. Tu je i psihološki momenat gdje se hladne geometrijske plohe prelivaju u organski meki oblik..

• Aktivni ste na internacionalnoj sceni. Kada ćete ponovo izlagati u Crnoj Gori? Zašto Vas nema češće na domaćoj sceni?

– Ako biste vidjeli proces nastanka jedne skulpture u kamenu odgovor na ovo pitanje bi vam se sam nametnuo. Radi se o fizičkom poslu koji zahtijeva dosta vremena. Prioritet su mi bile skulpture velikog formata za javni prostor koje sam izveo za dosta inostranih država. To su trajne izložbe od najvažnijeg značaja za jednog umjetnika.

Tu su i domaći projekti. Radi se o velikim formatima u kamenu, reljefi, biste u bronzi..

Moja poslednja izložba u Crnoj Gori je bila na Luštici kod Tivta prošle godine. S obzirom da organizacija jedne samostalne izložbe kod nas zavisi od samog umjetnika, počev od transporta radova, postavke, itd.. da bi radove pogledalo dvadesetak ljudi na otvaranju i tu i tamo poneki prolaznik; smatrao sam to nepotrebno napornim i manje bitnim. Često javnost formira sliku o kulturnim djelatnicima kroz manje-više popunjene stupce u medijima, ne zanimajući se suštinom.
• Što priželjkujete ili planirate u Novoj 2021. godini? Šta biste poželjeli našim čitaocima?

– U budućnosti se nadam boljim okolnostima za život i rad. Priželjkujem manje kiča na televiziji a više kulture i obrazovanja. Takođe i na ulici.

Svim našim ljudima želim dobro zdravlje u narednoj godini. Manje zaglupljivanja dnevno-političkim nebulozama, poltronsko-autorskim TV emisijama i partizansko-četničkim demagogijama.

Živana JANjUŠEVIĆ

---

Pokloniće skulpturu Podgoričanima
• Na čemu trenutno radite?

– Trenutno radim skulpturu u kamenu, velikog formata koja bi trebalo da se nađe na javnom prostoru Podgorice. Sredstva sam dobio na vanrednom konkursu Ministarstva kulture za sufinansiranje projekata iz oblasti umjetnosti u vrijeme korone. Sredstva koja sam dobio iskoristio sam za materijal za skulpturu, koju ću kad završim pokloniti gradu.

O mjestu gdje će biti postavljena ću dogovarati sa nadležnima kad dođe vrijeme za to.