Poslije tri godine, otkako je napustila tradicionalni način ishrane i prešla na sirovo voće, povrće i orašaste plodove, Jasmina Bogućanin Sarvan je, kako sama tvrdi, postala potpuno druga osoba. Trudnoća tokom koje je njen organizam burno reagovao svaki put kad bi pojela sir, majonez, meso, pite ili kolače natjerala je da se okrene hrani iz prirode, o čemu je 2015. detaljno pisala u knjizi „Kako zdravo smršati”. Danas je, pored Olivere Rosić, Maje Volk, Margarete Vesne, Sanje Radović i naše Svetlane Vujačić najpoznatiji promoter sirove ishrane u regionu. Njen blog „Škola nekuvanja” predstavlja bogatu riznicu korisnih savjeta, priča i recepata za sve one koji bi željeli da se upoznaju sa najjednostavnijim načinom ishrane koji obećava dobro zdravlje i promjenu životnih navika.
Kod Jasmine je za tri godine došlo i do promjene životne filozofije. Taj put nije bio nimalo lak; iziskivao je brojna iskušenja, uspone i padove, tjerao je da nauči kako da se oslobodi osuđivanja i osjeti ljubav prema svemu što je okružuje. Danas kaže da je upravo bezuslovna ljubav univerzalna istina neophodna svakom čovjeku da bi osjetio istinsko zadovoljstvo životom.
– U prethodne tri godine postala sam potpuno druga osoba, počev od fizičkog izgleda do duševnog stanja – kaže Jasmina Bogućanin Sarvan za „Dan”. – Benefite koje mi je veganstvo donijelo nemoguće je nabrojati, ali definitivno najveća promjena je zadovoljstvo samim sobom i onim što jesam, kao i konstantan rad na sebi. Veganstvo dovodi do nevjerovatne životne dinamike koja je u isto vrijeme i jako lijepa i jako teška, što najbolje znaju ljudi oko mene.
Promjena životnih navika iziskuje čeličnu volju. Činjenica je da je vrlo teško odreći se tradicionalnog načina ishrane, barem na balkanskim prostorima, jer je ritam života takav da nas upućuje najviše na posao, a najmanje na zdravlje. Koji su Vaši praktični savjeti, kako bi to trebalo najbezbolnije da izvedemo?
– To je pitanje od milion dolara i redovno pitanje na svim mojim radionicama. U suštini, odgovor je veoma jednostavan - ništa nije teško kada čovjek ima dobar razlog za to. Postoje tri razloga koja će vas sigurno „natjerati” da istrajete u svojoj odluci. Zdravstveni, kad se borite za život, jer to je naš glavni instinkt; roditeljstvo, jer kad žena postane majka zaštita njenog potomstva postaje primarna i onda se „popale sve lampice”, pa je većini mama važnije šta će djeci dati da jedu a ne da li ima prašine. Najzad, treći razlog koji je sve češći među mlađim generacijama je etički, odnosno svijest o tome da nijedno živo biće ne bi trebalo da bude ubijeno da bismo mi imali obrok.
Da li ste uspjeli da izbjegnete upadanje u zamku da cijelom svom okruženju otvoreno zamjerate što je i dalje na tradicionalnom načinu ishrane?
– Niko ne uspije u tome, to je faza koju svi moraju da prođu i daj Bože da je prođu i odu iz nje glavom bez obzira, jer smo svi u toj fazi užasni. Potpuno smo nesvjesni da smo tada isti kao i svi drugi koji jedu mrtve životinje, samo što ih mi ne jedemo, ali smo kao djeca kad imaju bombonu i nabijaju drugima na nos što je oni nemaju. Ja sam relativno brzo izašla iz te faze. Svako ima pravo na izbor i svi mi snosimo posljedice svojih izbora, a to nam je svima u isto vrijeme i najveća nagrada i najveća kazna.
Napustili ste gradsku sredinu i preselili se sa suprugom i kćerkicom u prirodu, živite u brvnari, težite ka tome da se hranite isključivo onim što sami proizvedete... Koliko je u današnje vrijeme teško promijeniti način života iz korijena i „preseliti se” vijek unazad?
– Moj život je postao konstantna promjena. Volim da kažem da sam za ovih 30 godina imala 30 života, i ko zna još koliko me čeka. Prošle godine bila sam žena sa sela, seljanka, i to je najljepša godina mog života do sada: potpuno jedinstvo sa prirodom, sa samom sobom, sa ljudima oko mene, čak i sa gradom kad sam odlazila na radionice, osjećala sam neizmjernu ljubav prema svim živim bićima i zahvalna sam Bogu na tome. Napisala sam knjigu „Povratak sebi - priručnik za život u skladu sa prirodom”, u kojoj je opisano sve kroz šta smo kao porodica prošli i kroz šta će sigurno proći svako ko se odluči na ovaj korak. Jer, nije baš sve sjajno ni idilično u prirodi. Ali, naravno, opet je ljudski faktor „izazov” čak i u šumi, daleko od grada. U gradovima čovjek ima problem buke, kriminala, nasilja, saobraćaja, a u šumi to su ljudi koji iz hobija ubijaju druga živa bića. Onaj ko radi na sebi nauči da ne postoje idealni spoljašnji uslovi, već da samo možemo mi da ih postignemo unutar sebe. Onda postane svejedno da li ste u gradu ili u šumi, jer je mir u nama samima. Ne bih rekla da smo otišli vijek unazad, možda samo pola vijeka; imamo struju za osnovne potrebe (sijalice, pumpa za vodu, internet), imamo izvorsku vodu na česmi.
Sa kojim sirovnjacima iz regiona sarađujete i da li mislite da je vaš način života za neke ljude postao biznis?
– Sarađujem sa Oliverom Rosić, ženom koja je prva u Srbiji počela sa sirovom hranom i kod koje je i Maja Volk išla da uči. Olivera je simbol veganstva u regionu i neko ko je moj najveći uzor, jer je prije svega izuzetan čovjek. Nažalost, jednom dijelu poznatih „sirovnjaka” veganstvo je postalo biznis. Veganstvo je novi mejnstrim, sve više uzima maha i neki misle: „Zašto ne naplatiti radionice po 50 eura, kad je nešto ‘in’ ili si, ne daj Bože, bolestan?!” Moj krajnji cilj je da radionice budu potpuno besplatne, da bi ljudi mogli da ostave onoliko novca koliko im duša nalaže, baš kao što prodajem i knjige koje pišem - sve uz dobrovoljnu donaciju. Voljela bih da fiksna cijena ne postoji, jer ovo je znanje koje je potrebno svima, bez obzira na novčanu moć.
Snežana Moldovan
Dajte djeci voće, a ne kroasane
U cijelom regionu, na nivou ministarstava zdravlja, postoji predlog da kiosci sa brzom hranom i grickalicama budu izbačeni iz kruga škola, jer su djeca postala gojazna od najranijeg doba i zbog toga sve bolešljivija. Koji su benefiti sirove hrane za djecu predškolskog i školskog uzrasta?
– Voljela bih da ta inicijativa urodi plodom. Moj stav je da bi djeca trebalo da budu na sirovoj ili većinski sirovoj ishrani još od začeća. To je najbolji mogući benefit za njih, jer neće imati probleme sa kojima se danas suočavamo. Ni ja kao dijete nisam imala „probleme” od čokoladnih kroasana i rol viršli, ali u pubertetu i kasnije stvari se manifestuju na fizičkom nivou.
Škola nekuvanja u CRNOJ GORI
Od idućeg vikenda pa sve do kraja mjeseca Jasmina će organizovati tročasovne radionice u Budvi (14. aprila), Podgorici (22. aprila) i Herceg Novom (29. aprila). Polaznicima koji mogu da se prijave slanjem mejla preko „Škole nekuvanja” će, kaže, prvenstveno prenijeti ljubav i pozitivnu energiju, i ujedno ih podučiti pripremi sirovih obroka.
– Na radionicama pričamo o životu, o sirovoj hrani, o djeci, o prirodnom roditeljstvu, o tome kako se nositi sa okolinom... Moje radionice su kao najbolji izlazak na kafu sa drugaricom. Zajedno pravimo najukusnije moguće slatkiše i jedemo koliko hoćemo, bez griže savjesti. Pijemo kafu u kojoj nema kafe. Pričamo o tome kako dekorisati torte, šta je potrebno od alata, da li je neophodno biti na 100 posto sirovoj ishrani, kako najlakše preći na istu, kako uvesti što više sirovog voća i povrća u dječiju ishranu, kada započeti sa kojim namirnicama... Djeca su dobrodošla, čak i poželjna na mojim radionicama, jer uz njihove vrijedne ručice sve je ukusnije i ljepše.
Hrana u liječenju psorijaze
Iskustva ljudi koji pređu na sirovu hranu, baš kao i ljudi koji se dugo godina kontinuirano i ozbiljno bave jogom, pokazuju da su uspjeli da izliječe brojne hronične bolesti savremenog doba, od hipertenzije do nekih autoimunih bolesti. Jasmina 17 godina boluje od psorijaze i u razgovoru za „Dan” 2015. otkrila je da su joj se poslije prelaska na sirovu hranu promjene na koži u velikoj mjeri povukle. Na pitanje da li je ova autoimuna bolest za nju danas prošlost, Jasmina odgovara:
– Psorijaza, moja vjerna druga… Naučila sam da ne postoji čarobna pilula za izlječenje svih bolesti. Ni sirova hrana nije ta čarobna pilula, koliko god da sam prije tri godine slijepo vjerovala da jeste. Bolest je stanje uma, a tijelo to manifestuje. Psorijaza nestane kada sam potpuno dobro u glavi i kada su spoljašnji uslovi idealni (more, slana voda, sunce), ali i te kako zna da se vrati i da me podsjeti kad krenem stranputicom. Moje lično iskustvo je da izliječenje svih bolesti potiče iz glave: kad iskontrolišemo um i naše misli, tad sve bolesti nestaju. Hrana je samo pomoć u svemu tome.