Piše: Miodrag Tripković
Ne mora se živjeti, ali se mora putovati, ponavljao je u sebi jednu staru grčku poslovicu Panait Istrati, bacajući poslednji pogled na ono što bijaše nepopravljivo tužan život, prepun sunca, suza i skitanja.
Osjećao je kako svijet postaje toliko sitan i malen da se gotovo čitav mogao smjestiti u kakvu sićušnu kutiju šibica i kako ravnodušno svjetlucanje zvijezda polagano ulazi u njegovu sobu, hladnu i tamnu poput bešćutne vaseljene.
Ka kojoj ljubavi bi sada mogao poći, pomišljao je prije nego što se posljednji put upitao zašto se sve to moralo tako dogoditi. Potom je osjetio kako mu anđeo tame lagano spušta ruku na umorne i teške očne kapke i kako zauvijek tome u jedno pusto i prazno ništa.
Svijet odavno bijaše zaboravio na Istratija i njegova ga se smrt, činilo se, ničim nije doticala. Oni koji su ga, koliko juče, uveliko slavili i glorifikovali genij njegovog duha, sada su gotovo nezainteresovano odmahivali glavom; drugi su, pak, još uvijek osporavali svaki značaj njegova imena, ne lišavajući teških paskvila i najgrđih pogrda ni njegov mrtvački kovčeg.
Istratijeva krivica je najvećma ležala u njegovom spisateljskom daru i nepotkupljivom pjesničkom pogledu, kojim je hrabro, prije tolikih drugih pjesnika, uspio da sazna i posvjedoči istinu o jednom vijeku, te etičnosti onih koji su živjeli u njemu.
U vrijeme kada je čitava Evropa ćutala pred pojavom mračnih i nečistih sila koje će obilježiti cijelo jedno stoljeće, i koje će se, na koncu, same ugušiti u vlastitom mraku, Panait Istrati je, vrativši se iz Sovjetskog Saveza, javno objelodanio istinu o tamošnjim prilikama, progonima i koncentracionim logorima, ustvrdivši u tekstu Ispovijest za poražene kako putevi u pakao počesto mogu biti popločani upravo najboljim utopijskim namjerama i idejama.
Francuska ljevica, koja se tih godina lagano baškarila po svojim crvenim francuskim salonima, zbog tog njegovog stava nazvala ga je izdajnikom i fašistom, a desno i umjereno orijentisani intelektualci su mudro ćutali i grickali svoj baget, pili francuski konjak, ne miješajući se u stvari koje ih ničim nisu doticale. Vlastitim ćutanjem oni su, zapravo, ne samo zapečatili neveselu sudbinu ovog pisca, nego i sudbinu čitavog jednog vijeka, koji će se po svojoj stravičnoj hipokriziji i nečovječnosti izjednačiti sa najcrnjim od svih vjekova koje je čovječanstvo upoznalo. Po ko zna koji put pokazalo se da istinski pjesnici najčešće vlastitom krvlju moraju platiti svoja sopstvena uvjerenja.
Evropa se danas ponovo sjeća ovog ukletog rumunskog pisca, koji je sva svoja djela, poput svojih zemljaka Joneska, Elijadea i Siorana, napisao na francuskom jeziku. Za književno uspenje i slavu ovog neobičnog stvaraoca, rođenog u Braili, u Rumuniji (1884), od majke Rumunke i oca Grka, krijumčara, najzaslužniji je svakako Romen Rolan, kome je slučajno, kako sam piše, prvih dana januara 1921. predato jedno pismo iz bolnice u Nici, nađeno kod jednog očajnika koji je sebi prerezao grkljan.
„Bilo je malo nade da će preživjeti“, piše Rolan. „Pročitao sam to pismo, i ponijela me bura genija, kao žarki vjetar kad pali ravnicom. Bila je to ispovijest jednog novog Gorkog balkanskih zemalja. Poželio sam da se upoznam sa njim. Započela je prepiska. Postali smo prijatelji… On je rođeni pripovjedač, istočnjački pripovjedač, koji sam sebe opčinjava i uzbuđuje svojim pričanjem, i toliko se zanese da kad pripovijest jednom počne niko ne zna, pa ni on sam, hoće li trajati jedan sat ili hiljadu i jednu noć… Taj pripovjedački duh je tako neodoljiv da u pismu napisanom pred samoubistvo dvaput prekida svoje očajničke žalbe da bi ispričao dvije humorističke priče iz svog minulog života“.
Panait Istrati je poslušao savjet Romena Rolana da se mane pisanja egzaltiranih pisama i ostvari djelo koje će biti bitnije od njega samog. Tako će, zapravo, nastati docnije po mnogo čemu poznata i slavljena Istratijeva ‘’Pričanja Adrijena Zografa’’, sačinjena od dva kratka romana (‘’Kodin’’ i ‘’Kira Kiralina’’), u kojima će ovaj pjesnik ljudske duše, na njemu svojstven način, dotaći jednu od najsuptilnijih tema čovjekovog bivstvovanja: problem prijateljstva, ljudskog razumijevanja, praštanja i samilosti.
Stranice njegove proze natopljene su teškom lirikom, mirisom ustajale balkanske krvi, iracionalnošću, žudnjom za dobrotom… U romanu ‘’Kodin’’, toj velikoj poemi o prijateljstvu i ljubavi, glavni junak ove pripovijesti, robijaš Kodin, koga ovaj svijet nikad nije volio, obraća se svom malom prijatelju, Adrijenu Zografu, riječima: „Molim te, Adrijene, imaj uvijek jednu milostivu misao za mene. Jer, ako mi je život bio pun zločina, želja da činim dobro nije mi nedostajala. Samo, niko me nije htio… Upamti to, Adrijene, i sjećaj se kasnije: ljudi ne mogu da vole, ljudi ne umiju da sude! O Adrijene, brate moj, veliko je čudo ljubav čovjekova!“
Ove riječi izgovorio je kriminalac Kodin u trenutku kada se spremao da se zbog zločina preda policiji, i kada je sanjao da će možda biti oslobođen optužbe i uspjeti da ode u Svetu Goru, gdje je namjeravao da se zamonaši i pronađe u sebi onaj još uvijek zapreteni žižak ljudske svjetlosti u srcu. Ali, avaj, prst sudbine je ponekad tako nemilostiv.
Majka Anastazija, koju je Kodin smatrao ne svojom majkom nego krvničkom zmijom, usula je Kodinu, dok je spavao, dva litra ključalog ulja u grlo. (Autor je književnik)