U bezdane s inteligentnima, nagradite budale! Narod je depresivan i ljut. Ne može podnijeti ljude, a ne umije da živi od sebe. Ostalo nam je tako malo “ličnog svojstva”, da je neizvodljivo biti samodovoljniji više. Fali nam utrobe, pretvorili smo se u jedinice za varenje. Okrenuli su se neki životinjama, jer im fali čovjek. Oni koji nemaju četvoronošca, pod ljekovima su.
Prolazimo jedni pored drugih, bijesni i čvorni u namjeri da se ne pomjerimo. Niko se više ne sklanja... zaglavljujemo se k’o borovnice u grlu boce na običnim trotoarima. Sokovi mimo nas toče. Žuljamo se međusobno... i ne gledamo u oči. Progovorimo li, kažemo samo nekoliko rečenica, onih koje svi rabe. Robotizovano odgovaramo, još metalnije započinjemo razgovore. Žurimo da završimo druženja i susrete s poznatima, kao da imamo neodložna posla i nekud bitno da odemo. Do mjesta gdje na policama leže eliksiri sreće. Gdje se loču pohvale i suština života. Nema tog s.anja, ali ga ipak ištemo. Sanjamo o nekoliko sekundi slave, radije no o životu sa svrhom. Zašto da ne pokažemo zadnjicu, kad će nas po njoj prepoznavati... ko još misli na lice, ili agregatno stanje obraza. Nije bitno što te mrze, važno je da si popularan. Kažu, svaka reklama je dobra reklama. Kažu ti da te ne podnose, jer su ljubomorni. Uvijek postoje opravdanja za to što si nikakva jedinka... bačen spermatozoid, pokvarena i izopačena individua. Dobri se stide, ponajviše sebe. Pametni su već odavno najveće budale. Drže se zida i šteluju glas da im bude što tanji... i bez stava. Da im slučajno ne utekne istina. Zbog istine se danas najlakše strada. Ne gaze punim stopalom, da ne ostave traga. Kao da za njima ide lovac spreman da ih u tirinte obestraga. U krajnjem, možda i jesu lovina... šta znam, ne spadam u red posebno mudrih plašljivaca. Nešto u nama je već godinama preokrenulo disanje. I zarotiralo organe. Sad je dupe tamo gdje se nekad mislilo da stanuje razmišljanje.
Puno ih piše, bez kazivanja. Samo opisuju momenat, stanje ili neko dešavanje. Ni to ne bi bilo loše da se ne bave opisom izgleda i mirisa kanalizacija... i mase koja se kanalima valja. Teksture podzemnih cijevi smo tako divno postali svjesni, nadzemno nam ostaje nepoznanica. O skokovima i trčanju više niko ne razmišlja. Ovo nije više ni vrijeme čučanja... puzanje je postalo jedini vid kretanja. Niko od današnjih spisatelja, kolumnista, blogera i analitičara ne nudi objašnjenja, ili rješenje jednačina. Samo zaključak, jasan i senilnim babama.
Otvaramo zatvore i gradimo nove kaznene jedinice, škole nam se gase, a profesori rade po trafikama. I na Žabljaku je lakše naći hamburger, nego neprskanu jabuku. I da je nađeš, od nje pravimo deterdžent... da nam suđe miriše na prirodu. U međuvremenu, jedi voćku modifikovanu silikonom i genima od kukuruza. Duže traje i ljepše izgleda u zdjeli. Kozmetička estetika je u ovom trenutku od gladi daleko značajnija fiziološka potreba.
Opet nam se vratilo paganstvo... toliko raznolikih bogova oko nas. Jedni druge ubjeđujemo da je naš pravi, bolji i pravedniji. Zbog te prepirke smo spremni da prekoljemo vratove. Samo da ubijedimo protivnika koliko je naša vjera čovjekoljubavnija.
Tehnologija nam je omogućila toliko toga, odlučili smo da joj poklonimo humanost zauzvrat. Više je ne tražimo nazad. Čini nam nelagodu.
Ponos svakoj jedinki je na maksimumu podešen, skromnost je pala na najniže grane. Svi znaju sve, a uporno ignorišu učenje. Zaključci se donose na osnovu pogrešnih parametara. Dođe li do greške i tragedije, fokusiramo se na pranje ruku od slučaja... o žrtvama se ne vodi više računa. Ovo je doba kolateralnih šteta, i u redu za čekanje se nalazi i tvoja glava.
Dobra djela se čine samo ako u njima ima profita. Današnje uzorne face su ono što bi prije pedesetak godina bila lica za upozorenje mladim naraštajima. Sve što nekad bješe za sprdnju i osudu, danas je izuzetna biznis prilika. Stepenik ka uspjehu. Novac je zbilja u korjenu svih zala, ali bez njega ni dobra ne možeš finansirati.
Kako bismo danas objasnili Živku Nikoliću da se farsa nastavlja? I da smo još gori? U bezdane s inteligentnima, nagradite budale! Spusti dlan na oči, prstima stegni nozdrve... zaroni u rijeci go.ana.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović