Ideja nije nova – puštana je u opticaj i ranije, pa je nestajala – ali sada je izgleda lansirana kao raketa koja doduše neće stići do cilja, ali će usput mnogo toga snimiti i analizirati.
Ta ideja je – Evropska armija. Oružane snage koje bi bile sačinjene od svih 28 članica EU i bile instrument njene odbrambene politike. Gdje bi, kad i protiv koga bila upotrijebljena, to jest koga bi ubijali vojnici u EU uniformama (i ko bi ubijao njih) odlučivalo bi se u Briselu.
Najnoviji zagovornik ove stare ideje je niko drugi nego predsjednik Evropske komisije (”vlade” EU) Žan Klod Junker (bivši premijer Luksemburga, države za koju se baš ne bi moglo reći da je vojna sila). Po njemu, zajednička armija Evropljana poslala bi Rusiji nedvosmislen signal ”evropske čvrstine u odbrani svojih principa”. Služila bi, međutim, isključivo za ”odvraćanje” i, naravno, bila bi korisna i u ukrajinskoj krizi.
Ako ništa drugo, iz ove izjave proizilazi da se u Briselu računa kako će Ukrajina ostati vruće žarište, a Rusija protivnik na duže vrijeme, jer eventualno formiranje zajedničkih evropskih snaga nije posao koji može da se obavi za nekoliko mjeseci – za to su potrebne godine.
Za ovu ideju je navodno ”otvorena” njemačka kancelarka Angela Merkel, ali njen entuzijazam svakako nije dovoljan. Pogotovo što je važna članica EU, Britanija, koja će u dogledno vrijeme na referendumu vagati da li ostaje u briselskom klubu ili iz njega izlazi, već saopštila kategorično ”ne”.
Prvo pitanje koje se ovim povodom postavlja jeste – a šta je s NATO-om? Da li je to njegovo dupliranje, ili lukava zamisao nekih glava da se na ovaj način umanji američka dominacija u Evropi. Jer, podsjetimo se, NATO je (daleke 1949.) osnovan da bi, kako je to slikovito objašnjeno, ”držao Ruse izvan, Amerikance unutra, a Njemce dole”.
NATO je svakako instrument američkog uticaja u evropskim poslovima, i da bi ga sačuvali u okolnostima kada je, posle okončanja Hladnog rata i raspuštanja rivalskog Varšavskog pakta postavljeno pitanje razloga za njegov opstanak, smišljen je napad na SR Jugoslaviju, pošto su prethodno minirani srpsko-albanski pregovori u Rambujeu. U proleće 1999. godine NATO je po prvi put bio u stvarnoj akciji i samo njoj treba da zahvali što je preživio.
Šta bi sada trebalo da radi ”evropska vojska”? Svakako da umanji vojno tutorstvo Vašingtona, ali kad se to kaže, treba se suočiti i sa takozvanim ”realnostima”.
To suočavanje obavezno počinje pitanjem: a ko će to da plati? Vojska je nadasve skupa stvar, a para u zemljama EU za razbacivanje nema, pogotovo od ”Velike depresije” koja je započela 2008. i koja u velikom dijelu EU prostora još traje – i potrajaće.
Treba, naime, znati da glavninu računa za NATO, u kojem su 22 od 28 članica EU, podmiruje Amerika, koja za odbranu izdvaja dobrih četiri odsto svog bruto domaćeg proizvoda, dok njeni prekoatlantski saveznici ne uspijevaju – ili to ne žele – da dobace za odavno dogovorenih dva odsto.
Evropa, doduše, ima jezgro svoje armije – EUFOR – ali to nije ono što Junker i oni koji ga podržavaju (ili nagovaraju) imaju u vidu. EUFOR je više u ulozi vojnog vatrogasca u kriznim područjima – 2003. u Makedoniji, zatim u Bosni, pa u Kongu, Čadu i Centralnoafričkoj Republici.
Malo je vjerovatno da bi mnoge zemlje bile spremne da svoje vojnike pod šlemom i punom ratnom spremom u EU uniformama pošalju u vruću Ukrajinu, da bi se preko nišana gledali sa nuklearno naoružanom Rusijom.
Amerika se o ovome nije zvanično izjašnjavala, ali ona odavno saveznicima poručuje da treba da se ”uozbilje” kad je riječ o odnosu prema sopstvenoj odbrani, a ne da računaju samo na vojnu snagu ”Velikog brata” sa druge strane Atlantika. Jer kad Rusiji treba pokazati zube, to ne može niko drugi do lideri zapadne alijanse.
EU armija zato ostaje samo fantazija. Mada, ponekad se i maštanja obistine. Debata o ovoj temi u Briselu zvanično počinje u junu.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik
„Politike”)
Piše: Milan Mišić