Piše: Jovo Pejović


Sva istraživanja javnog mnjenja u novije vrijeme govore da se građani Crne Gore nerado učlanjuju u političke partije ako se izuzmu prelasci iz jedne partije u drugu ili cijepanje jedne na više partija. Oni rijetki novi koji se odluče da uzmu neku od partijskih članskih karata prethodno postavljaju uslove kojima po pravilu traže rješavanje svojih životnih problema. Ako se obećanja ne ispune u očekivanim rokovima, prestaje njihovo angažovanje u partijama. Gdje je u svemu tome idejna opredijeljenost, nije teško zaključiti. Ni lideri političkih partija nijesu mnogo zainteresovani da u svoje partije privole stručne, kompetentne i ugledne ljude, vjerovatno zbog bojazni da u nekom trenutku oni ne ugroze njihove pozicije. Od najbližih saradnika se očekuje lojalnost a ne kvalitet, zato na važne funkcije postavljaju svoje a ne stručne i sposobne kadrove. Distanca između političara po zanimanju i običnog članstva je prevelika. Zato imamo apsurdnu situaciju da lideri političkih partija provjeravaju članstvo umjesto da članstvo provjerava lidere, ili da lideri kandiduju neka važna pitanja a da prethodno nijesu obezbijedili podršku članstva. Poboljšanje unutar partijske razmjene mišljenja i jaka mobilizacija njenih članova su važan faktor stvaranja moćnih partija ali su i važan faktor u procesu razgradnje tvrdokornih partijskih struktura uspostavljenih od strane oligarha koji su glavna smetnja da na političkoj sceni imamo istinske, demokratske partije, koje će kao takve u svojim redovima privući i mobilisati nove članove. Partije i politike su rušene i i dalje se ruše u užim i širim kabinetima i na sjednicama kolegijuma koji daleko od baze dijele kolače zbog kojih nam je presjedalo svih ovih godina. Gotovo sve političke partije u Crnoj Gori djeluju po istoj matrici – kampanjski, od izbora do izbora, a odluke se donose u forumima. Niko nema dugoročnu strategiju djelovanja. Sve se svodi na komentarisanje dnevnopolitičkih događaja što nas ukupno kao društvo umjesto koraka naprijed vraća korak unazad. Komentarisanje svega i svačega nije karakteristika ozbiljne politike. Razdvajanje bitnog od nebitnog je važno i u svakodnevnom a kamoli u političkom životu. Za važne utakmice trebaju veliki igrači. Čini se da je naša politička scena prepuna malih ili prosječnih igrača nedostojnih velikih utakmica. Neke velike igrače, na žalost Crne Gore, potrošili su brže nego što se očekivalo, događaji na koje ni oni ni mi nijesmo mogli uticati kao što nam se to puno puta u istoriji dešavalo. Zato su sve pobjede i svi porazi u Crnoj Gori proizvod već unaprijed pripremljenog scenarija kojim se atakuje na zdrav razum onih građana kojima su takvi stilovi rada strani i koji su najveći gubnici takvih politika. Nezadovoljstvo I u vlasti I u opoziciji stanjem u kom se kao društvo nalazimo je ogromno, naročito kada je u pitanju ekonomska moć građana. Opozicioni glasači su dodatno razočarani činjenicom što ni 25 godina nakon uvođenja višepartijskog sistema u Crnoj Gori nijesmo načisto ko je istinska opozicija. Za to razočaranje postoje opravdani razlozi, naročito kada se detaljno analiziraju godine koje su za nama. Dodatnom razočaranju opozicionih glasača doprinosi sporo rješavanje njihovih identiteskih pitanja, da ne kažem nasilno mijenjanje identiteta čitavog naroda pa i države. U svom dugogodišnjem partijskom angažovanju najviše sam se susretao sa sujetnim političarima kojima je bilo najbitnije odbraniti svoje pozicije i svoje privilegije. Sve kadrove za koje su smatrali da im mogu ugroziti pozicije držali su daleko od mjesta koja su im obezbjeđivala puno informacija I javno eksponiranje. A sujetni političari su, po pravilu, strašljivci. Ljudi koji nijesu sigurni u sebe. Zato žive u strahu da ih svako suprostavljeno mišljenje može oduvati sa političke scene. Bez namjere da generalizujem, to su uglavnom karijeristi koji političku funkciju doživljavaju kao najkraći put za ličnu afirmaciju. Svoju inferiornost liječe proganjanjem onih koji im se suprostavljaju. Da se radi o ličnostima koje su u pojedinim fazama života bile izložene podsmjehu i traumama, nije sporno. Zato imaju neprijateljski odnos prema vlastitom i prema tuđim životima. Osobe za koje misle da su sposobnije i pametnije od njih, u njima bude osjećaj ugroženosti. Zbog toga kvalitetni kadrovi ostaju u zapećku svojih ideja jer je za suštinske promjene potrebna organizacija a Boga mi, i sreća. Takav način rada postao je pravilo koga se prihvate čim se dokopaju bilo kakve vlasti, čak i oni koji su se tome koliko do juče protivili. No, kada se okoti zlo sjeme teško ga može istrijebiti vrijeme, kao što je teško promijeniti navike stranačkih prvaka da u užim i širim kabinetima kreiraju politike i donose odluke koje su nas dovele do samog ruba provalije. Najveći broj političkih partija u javnosti izlazi sa netačnim podacima o broju članova a ne mali broj građana im daje lažnu nadu zato. Tako nije rijedak primjer da neki nazovi članovi partija na vlasti imaju formalno člansku kartu da bi sačuvali radno mjesto, a glasaju opoziciju, kao što ima puno onih koji imaju nekoliko članskih karata različitih partija. Najvjerniji članovi partija su upravo oni koji nikada nijesu uzeli člansku kartu niti su prepoznati kao članovi partija, a koji redovno izlaze na izbore i svoj glas daju partiji u čiji program najviše vjeruju.