Piše: dr Zoran Lakić


Nemirne granice su uvijek dežurne teme zavađenog svijeta. Tako je i danas. Iako su povučene poodavno. Stare su koliko i narod. Oduvijek je čovjek „ograđivao“ ono što je njegovo. Isto tako se znalo gdje se i kako narod kretao kroz istoriju – u svom vremenu. Uvijek je označavao granice svoje teritorije. Čak i mnogo prije nego što je stvorio svoju državu; bio je vlasnik i zaštitnik toga prostora. Uz dominantnu komunicu i socijalizam je priznavao „okućnice“.
To je, uostalom, prirodna osobina svih živih bića – jedinstvene prirode na ovoj planeti – zemlji. I kod životinjskog svijeta se zna – gdje su čija staništa. I ko je „gazda“ u kojem staništu. Takođe se zna koje biljke mogu „bezbjedno“ da rastu na kojoj nadmorskoj visini. Palmu ili smokvu, tako, nećemo naći pod Durmitorom, ili Lovćenom, to je za njih „tuđa zemlja“ itd. Čovjek i čitav biljni i životinjski svijet je, dakle, dio jedinstvene prirode, uređivane, istina, po njegovoj volji. Prirodne granice su zato najpravednije granice.
One su uvijek određivane po narodu koji je naseljavao određeni prostor. Primjera radi: Češka, Mađarska, Poljska, Bugarska, Hrvatska, Srpska itd, nisu samo nazivi susjednih država – danas. One su, takođe, nazivi naroda, koji ih naseljavaju odvojkada, makar od velike seobe naroda.
Narodi su kroz istoriju bili u pokretu. Zato su se i granice njihovih država mijenjale: širile ili sužavale. Zavisno od sudbine toga naroda i drugih istorijskih okolnosti.
Nikada u istoriji granice nisu jednom zauvijek označene – utvrđene. Prirodno je da su se kroz vrijeme mijenjale. Ali su i tada određivane po narodu koji naseljava određeni prostor. To pravilo se samo dorađivalo kroz istoriju dugog trajanja. Bilo je, istina, primjera i slučajeva da su se granice mijenjale i na neprirodan način; nazivane su „vještačke granice“. Njihov vijek trajanja je bio ograničen. Jer su smatrane neprirodnim granicama. Istorija pamti i takve granice – čak i na našim prostorima i prostorima naših susjeda. Relativno brzo su prevazilažene.
Prelistavam stare zapise – od prije 200 i više godina. Izgleda da negdašnja pravila „caruju“ i danas. Odista su vjekovi samo tren u istorijskom trajanju. Vuk Karadžić je, oslanjajući se na narodno pamćenje svojih predaka, povlačio granice tadašnje Crne Gore, Srbije, drugih naših zemalja i naroda. I neki drugi stvaraoci prije i poslije Vuka, slijedili su iskustva – tadašnjih žitelja pri određivanju granica. U ovo naše današnje vrijeme kao da se sve to zaboravlja. Najnoviji primjer je Sutorina. Kažu: Ona je oduvijek bila hercegovačka. A zaboravljaju da je više vjekova unazad narod Hercegovine tražio pripajanje Crnoj Gori. I vodio borbu da to ostvari. To je bio i zahtjev naroda Hercegovine u nemirima 1991-1995. godine. Zato se izmišljaju sporovi poput Prevlake itd itd. Čak se oživljavaju stare ideje poput Velike Albanije, kao nekada Velike Srbije, Velike Bugarske, „Crvene Hrvatske“, Velike Crne Gore, Otomanske turske imperije. Narodna mudrost podučava: «sve u svoje vrijeme». Prošlo je vrijeme kada smo bili „veliki“. Sada to nismo. Moramo prihvatiti istinu da smo sada baš mali. Taj put smo sami odabrali. I tačka.
(Autor je akademik)