Da je teško, teško je. Proživljavamo sve dublju krizu, dok nam se neprekidno govori o progresu koji niko ne vidi i ne osjeća. Siromašni smo svi, a neki su najsiromašniji. I uporedo sa vladama raznih zemalja koje se bore protiv beskućnika postavljanjem šiljaka protiv spavanja po klupama ili ubacivanjem kontejnera pod zemlju da bi bili nedostupni nevoljnicima – raste i kontratrend nevladinih pokušaja zbrinjavanja najugroženijih dijelova društva. Tako su nastali koncepti komunalnih restorana u kojima rade štićenici centara za pružanje pomoći, komunalnih prodavnica koje prodaju stare stvari i prihod daju u dobrotvorne svrhe, uličnih novina i štandova na kojima se može preuzeti čista odjeća i obuća.
Proljeće je
započelo s kukom
Poslednji primjer primijenjene kreativnosti u Srbiji su KUKE DOBROTE, koje je neko pokrenuo i proširio po cijeloj zemlji, a čujem da je i Banja Luka dobila prve kuke. Za one koji nisu u toku, to je akcija kačenja improvizovanih kuka po zidovima i po drveću uz natpise KUKE DOBROTE, na koje je predviđeno da građani, zainteresovani da budu dobri, ostavljaju kese sumnjivog sadržaja, u kojima se nalaze razne nasumično svrstane potrepštine, a koje će “oni kojima je to najpotrebnije” naći i uzeti.
Stvarno treba biti genije pa smisliti posebno izdvajanje đubreta na KUKE DOBROTE, za razliku od običnih kuka na kontejnerima na koje građani i inače svakodnevno, u činu ne posebno humanitarnog bacanja đubreta, izdvajaju hljeb i upotrebljive ostatke hrane. Građani već posebno odvajaju i upotrebljive stare stvari i ostavljaju ih uredno složene pored kontejnera, a odbačeni namještaj i krupni otpad “prve subote u mjesecu, osim kada vremenski uslovi to ne dozvoljavaju”.
Dakle, KUKE DOBROTE već postoje. To znam i iz ličnog iskustva, zato što sam mnogo puta ostavljala, ali i uzimala stvari sa ulice i koristila ih, a svaki stan u kome sam živjela opremala sam kombinacijom pozajmljenog, poklonjenog i nameštaja sa ulice.
Kopirajteri na kreku
Ne zanima me da li je KUKE DOBROTE izmislila ili iskopirala po međunarodnom uzoru nečija baba, nečiji kreativni direktor ili neka Erazmus studentkinja. Najbolje je da njihovi autori zauvijek ostanu anonimni. Prije nekoliko godina sam pokrenula hashtag #copywritersoncrack, inspirisana upravo suludim sloganima kao što su “Sve što navijač može da poželi” za jednu vrstu brijača u toku sportskog prvenstva, ili “Neodoljiva snaga mentola” u reklami za žvake, ali i opomenom uz gazirano piće oporog ukusa koja glasi “Za žene, ne za djevojke”. Primjera je bezbroj, kuke su samo poslednji i najbolniji.
Od kada su kuke instalirane, pojavile su se crnohumorne šale sa asocijacijama na vješanje. Dobro, ko radi taj i griješi. Ali KUKE? DOBROTE? Kopirajteri, saberite se, krajnje je vrijeme.
Kako smo stigli do kuke?
Jedan od projekata koji je bio uzor našim “kukama” je ideja Street Store, nastala 2014. u Južnoj Africi u saradnji sa MC Saatchi, ali se po principu Open Source iskustva proširila na 263 grada u cijelom svijetu, gde se otvaraju pop-ap štandovi za slobodno preuzimanje obuće i odjeće, a ponekad i hrane. U srodne uzore spade i iranski Wall of Kindness iz decembra 2015, koji je uz slogan “Ostavi ako ti ne treba, uzmi ako ti treba” u sankcijama pogođenom Iranu otvorio nekoliko punktova za ostavljanje zimske odjeće na zidnim vješalicama.
Vjerujem da su naše kopirajtere na lošem kreku zbunile te slike vješalica i slogan Hang up Help Out, čiji je čak i bukvalni prevod Okači, pomozi! opet bolji od našeg mučnog KUKE DOBROTE. Neću da cjepidlačim s jezikom, niti time što je naš slogan opisnog karaktera i ističe u prvi plan dobrotu dobročinioca, dok originalni doziva/poziva na akciju, odnosno pomoć nekome. Zanemariću i to što je kopiranje projekata koji su se unaprijed odrekli vlasništva nad tom idejom i dali je svima širom svijeta na korišćenje idiotizam svoje vrste. Ali neću i ne mogu da prevaziđem ignorantski pristup koji zanemaruje infrastrukturu potrebnu za izvođenje ove ideje pomoći.
Lažu, nije lako biti fin.
Razočaraću vas navodeći očigledno, ali nije dovoljno okačiti kuku i postati dobar. U originalnoj akciji lijepo piše da je potrebno okupiti tim volontera, da je za kuke odnosno za štandove na kojima se roba dijeli potrebno dobiti dozvole, odnosno uključiti u akciju bar lokalnu vlast… Da bi se nekome ko je sistematski uništen od idiota, ko je obespravljen, osiromašen ili očajan zaista pomoglo, nije dovoljno poslati SMS poruku, kliknuti na peticiju, ili udijeliti dinar ispred crkve. Nazvati ostavljanje raznih ostataka u kesama na nasumičnim mjestima humanitarnom pomoći, zaista vrijeđa dostojanstvo i inteligenciju svake osobe, a pogotovo onih kojima je to najpotrebnije. Ideja da je moguće pomoći ikome bez dodatnog truda je marketinški trik i izmišljotina vrste ‘’Deda Mraz (mada u principu nemam ništa protiv Deda Mraza).
Kuka, ali za koga?
Ukoliko neko nije sposoban ili ne želi da nekome pomogne kačenjem kese na drvo, slanjem SMS poruke i drugim trendi oblicima pomoći, to je sasvim u redu. Država, marketing agencije ili projekt menadžeri na primjer, umjesto što se šlihtaju svojim krupnim poreskim obveznicima/klijentima/nadređenima koji proizvode hljeb, mlijeko, vodu, sokove ili novac, treba da ih motivišu (čitaj: natjeraju na ovaj ili onaj način) da dio svojih zaliha koje se mjere tonama, usmjere na “one kojima je to najpotrebnije”, a ne da medijski šikaniraju pošten svijet koji na svaku kesu pelena, konzervu ili flašu vode koju ustupi nekome kome je to potrebnije, još dodatno plaća PDV državi i puni kasu koja tu pomoć svakim danom sve više ukida.
Nema potrebe da se svaki pošteni, ali osiromašeni građanin koji s vremena na vrijeme zaviri u kontejner “da vidi šta ima” osjeća loše, jer nije u mogućnosti da pomogne bilo kome, bilo kako.
Na kraju, uvjerena sam da KUKE DOBROTE jesu namijenjene onima kojima je to najpotrebnije, ali takođe mislim da to nisu najugroženiji slojevi društva, već redom: oni koji su te kuke izmislili, oni koji ih slikaju pošto na njih okače kese i svi ostali koji su uvjereni da je “njihovo malo nekome sve”. Najugroženiji će kao i dosad nastaviti da se bave oprobanim metodama uzimanja iz kontejnera gdje je to moguće, ali i kudikamo dostojanstvenijim načinima snalaženja, kao što je sakupljanje sekundarnih sirovina i njihova zamjena za novac, rad u restoranima koji zapošljavaju ugrožene grupe, prodajom uličnih novina, starim dobrim nadničenjem, pa čak i prinudnim radom, kada ih vlast ili neko ko ima “svoje malo i njihovo sve” pozove. Zimi, kada nas snijeg iznenadi, čišćenjem snijega, ljeti branjem višanja uz crvene trake, ali to smo valjda već elaborirali.
Peščanik.net
Autor: Marija Ratković