Piše: Krsto J . Pejović
Nijedna kategorijalna vrijednost nije doživjela restruktuiranje svog utemeljenja kao istina, tako da danas nema ni riječi o njenom dostojanstvu. Svijet je sve manje vjeran istini, pa se s pravom može reći da je društvo osiromašeno kad je u pitanju istina. Zaboravlja se da neistina razara svaku časnu misao. Istinitost nije više princip djelovanja. Nekad je značilo da čovjek govori istinu kako bi iskazao svoju dužnost. S punim pravom umni Dobrica Ćosić kaže: „da nam je neistina zagadila život i da je istina poražena“. Moguće da je takvom stanju (ne)istine neoliberalna ekonomija dala poziciju, budući da je „novac svemu mjerilo i sudija“. Stoga i ne čudi da je istina odavno „sišla s vrha ljestvice“, jer je čovjek savremenog svijeta spreman na sve i na svašta. Dakle, na sceni je odsustvo časti, morala i istine. Najblaže rečeno, istina danas ima ograničenu vrijednost. Više se niko ne bavi proučavanjem istine, jer se ona gubi pred današnjem naletom „menadžer ekonomije“. Stvara se „nova strukturisana istina“ po sistemu da svako uživa u sopstvenoj istini, da svako ima svoju istinu, iako postoji samo jedna istina koja je nedjeljiva. Dakle, svako kreira ustrojstvo istine, zaboravljajući da je naš narod govorio da istina suncem sja, znajući da ona čovjeka čini slobodnim. S neistinom nestaju istina i zdrav razum. Malo ko osjećanje istine doživljava kao iskrenost. Ima se osjećaj da nema više ni težnje za istinom. Nema više ni samokritike. Nema ni iskrenosti. Zato nije naodmet sjetiti se one Kantove da je „laž najveća povreda čovjekove dužnosti prema samom sebi i drugima“. Nažalost, više se lažima ne vrijeđa dostojanstvo čovjeka. U svijetu je sve veća neobjektivnost i nedoslednost što uveliko podržava neistinu. Nekad se laž nazivala klevetom koje u današnjem svijetu biznis ekonomije ima sve više, kao da je postala vrlina. Posledice toga nikoga ne brinu. No, i pored toga, istina ipak uvijek ostaje sveta i čista, ma kako je nečistim rukama doticali. Zaboravlja se ona narodna „sve će proći, samo će istina ostati“. Ono što se u svemu ovome ne može zaobići je što pretežan dio inteligencije ne reaguje. Javno mnjenje o istini ne postoji. Ima se osjećaj da bi javno mnjenje ćutalo i kad bi „istina bila leš u raspadanju“. Otuda i ne čudi da savremeni „ekonomski čovjek“ i ne želi da raspolaže istinom. Danas vlada tuđe „ja“ pa je „normalno“ što je čovjekom zavladala neistina. Rijetko se gdje može čuti istina, iako smo „siti laži i gladni istine“. Zavladalo je neko novo pravilo, pa istina ne može biti aktivna. Nema u narodu imperativnih normi i jedino nam ostaje da se „sjećamo istine“, koja je često isključena iz čovjeka, pa i iz jednog dijela nauke, kao da ona nije svojstvena ni struci, kao da je istina van svijesti. Za iole časnog čovjeka dovoljno je da se sjeti smisla pojma istine. Gledano u cjelini, i ne ulazeći u razmatranje istine od koje zavisi moral, moramo podsjetiti da je „čovjek onoliko čvrst, koliko prihvata istinu“. Prema tome, treba potpuno shvatiti da „dobre, stare istine nema“. Ostaje jedino da priznamo koliko možemo da procijenimo istinu u sebi, pod uslovom da smo kadri za to. Normalno, to se može uraditi pod uslovom ako priznamo da je nemamo, ili barem da smo svjesni da nam nedostaje. Očigledno je da je sve manje istine. Rekao bi Berđajev: „udaljavamo se od čovjeka u nepoznatu dubinu“. Zato se, i to ne slučajno, postavlja pitanje da li se istini bliži kraj iako se nekad dobro znalo da je ona čovjekovo samopotvrđivanje. Danas se niko zbog neistine ne izvinjava. Moguće, nažalost, da današnji smisao života tjera čovjeka na sopstveni izbor (ne)istine. Ipak, moramo reći da sudbina istine nije sasvim pred ponorom. Kažimo stidno da je volja za njom oslabila. Nije bez razloga rečeno da će „svijet proći, a samo istina ostati“. Kriza istine je nepobitan dokaz da je data riječ izgubila smisao. Ako budemo svjesni da je „mudrost u istini“, i da je istina bila narodna cenzura, nećemo zaboraviti da je časnom čovjeku stare Crne Gore istina bila ime i prezime, jedino oruđe, kod i hod. Bez nje čovjeku nije bilo puta, spasa, ni glasa. Takođe, ne smijemo smetnuti s uma da je „istina bila kolijevka“ česti i časti, i da je istina imala svoje „istorijsko pravo“. Najjednostavnije kazano, istina je bila najpogodnije sredstvo za pošten život i ugled. Ukoliko se barem ta izreka ne shvati kao oporuka i amanet, ostaje nam jedino da „vrijeme bude kći istine“. I da završimo Tolstojevom: „Čovjek je slobodan samo onda kada služi istini“. Razmislimo barem o tome, jer nema poroka koji čovjeka pokriva sramom u tolikoj mjeri kao kad govori neistinu.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.