Piše: Tomica A. Milović
U rječniku stranih riječi i izraza Milana Vujaklije za Satanu se kaže: “protivnik, đavo, buntovnik, neprijatelj; u Starom zavjetu(Knjiga o Jovu): anđeo nesreće i kazne koji stoji u službi Boga; anđeo koji se odmetnuo od Boga, zao duh, đavo; rđav i odvratan čovjek“. Od postanka svijeta do dana današnjeg satanino djelovanje postalo je svakodnevno, paklena stvarnost. Ona stvarnost koja je stajala i stoji na put čovjekovom stremljenju ka dobru, optimizmu, životnoj ljepoti. I njegovoj (čovjekovoj) težnji da ostane u najbližem srodstvu sa anđelom, a ne sa demonom.
Satana je besmrtan i vječan. Isprsio se naspram vrhovnog Stvoritelja svijeta. Naspram Boga. On kao demon, sijač zla i mraka, Stvoritelj kao sijač i pokrovitelj dobra, vrline i svjetlosti. U borbi neprestanoj. Velika Isidora Sekulić u svojoj knjizi “Njegošu knjiga duboke odanosti“ pokušava dokazati da satanina vječnost i besmrtnost vuku snagu i energiju iz sopstvene želje da stalno, na svakom mjestu, svakom ćošku, bez milosti iskušava čovjeka. Gura ga u demonsko kolo, u kolo zla i tame. Isidora je, analizirajući fenomen satane, odnosno stajnu tačku zla u Njegoševoj „Luči mikrokozmi“ podsjetila da je satana svuda aktivan u svojoj rušilačkoj najezdi, pa kaže: “U „Faustu“ je satana, u „Božanstvenoj komediji“ je satana, u „Izgubljenom raju“ je satana, u „Luči“ je satana, u „Kainu“ je satana, u „Bibliji“ je satana, u „Spisima svih svetih otaca“ je satana, itd. Zlo se, dakle, jednako savlađuje, ali zlu se daje besmrtnost. I to po božijem opredjeljenju. I to je jedan od problema kojima nema rješenja ni u stihu, ni u prozi, ni u filozofiji, ni na nebu ni na zemlji“, zaključuje Isidora Sekulić. Nema dileme, Satana igra ulogu veoma malignog, opasnog poglavara. Ne samo ovdje na zemlji, već i u cjelokupnom univerzumu. Otrov zla „oplemenjuje“ ljudsku prirodu. Od davnih vremena, a ne od juče ili od danas. Zloba, iskvarenost, bezobzirnost, mržnja, pohlepa- satanino su oružje od iskona, naspram dobra i vrline vrhovnog Stvoritelja. Borba bez prestanka, bez uzmaka, između dobra (Stvoritelja) i zla (satane). Vječni megdan, sa promjenljivom „ratnom“ srećom. Veliki poznavalac ljudske duše, psihologije, i tragike čovjekove, genijalni Dostojevski, odnosno jedan od njegovih književnih junaka, saopštava: „Boga primam, ali njegov svijet ne primam“. Šta ovom rečenicom Fjodor Mihailovič želi da kaže? Mislim da hoće jasno da podvuče razliku između zlog satane i dobrog Boga. I da traži od Boga da protjera satanu iz sazvežđa koje se nalazi pod njegovom (Božijom) nadležnosti. Da odagna dilemu- ko je ko? Jednom za svagda. Ako je ta dilema ikako i mogla postojati.
Jedan satanin izaslanik, propovjednik zla, otvorio je nedavno svoju dušu. Svoju „intelektualnu radionicu“, čiji osnovni proizvod predstavlja izbezumljena mržnja, ta mračna strana ljudske prirode. Riječ je o poznatom hrvatskom intelektualcu i univerzitetskom profesoru Žarku Puhovskom. On je, u kontekstu hrvatskog protivljenja otvaranju poglavlja za pristup Srbije Evropskoj uniji rekao: „Srbima treba piti krv na slamčici“.
Kroz istoriju hrvatskih odnosa Hrvati su se „mnogo bavili“ srpskom krvlju. I nikako da, barem neki usamljeni glas iz reda hrvatskog naroda, upozori kako je „krv ljudska rana naopaka“. Uz to, ako je i nevina, drama postaje isuviše kompletna. I kompleksna. Hrana „na bazi krvi“, na nos iskače. Kad- tad. Nema odrastanja na takvoj hrani. Ni pojedincu, ni društvu, ni državi. Ima samo uklete, uz to, i veoma neizvjesne egzistencije. Trule egzistencije, na temeljima zahvaćenim gangrenom. Na nečastivim temeljima. No, psiha Hrvata, njihovo kolektivno nesvjesno, barem kada je odnos prema Srbima u pitanju, „obloženo“ je tolikom količinom mržnje da su šanse za eliminaciju te mržnje gotovo nikakve. Ni sada, ni u bližoj, a bogami, ni u daljoj budućnosti. Jedina stvar neophodna za trijumf zla je kad dobar čovjek ne uradi ništa, kaže irski pisac i filozof Edmund Berk. Na dugoročnu nesreću ljudskog roda, dobar čovjek je u grčevitoj defanzivi pred zlim silama, zlim ljudima. Nadam se da će izdržati. I preći u ofanzivu. Do kanačne pobjede!