Piše: nikolina đurović
Čovjek voli da zna, hoće da zna, a zna da ne zna. Barem je Sokrat znao da ništa ne zna. Otkad je svijeta i vijeka, čovjekova težnja je gnoza, apsolutno, savršeno znanje (gnosis). A kakvo je to znanje, kako do gnoze, kako čovjek saznaje? Kako on uopšte zna da ništa ne zna? Reklo bi se da najprije ne zna da ne zna. Ili misli da zna? Dobije đače svoju svesku debelih korica, tabulu razu (tabula rasa), pa pod mišku i kroz život! Da je ispiše. Da je ispuni. A onda da nauči. Da zna. Dva plus dva... Nominativ, genitiv, dativ... Evolucija, kreacija, sterilizacija... Logika, etika, dijalektika... Rimsko, radno, obligaciono... Piši, samo piši, neka brljaš! Neka je mnogo, kompresovaćemo! Samo uči, da naučiš! Da se obrazuješ! Da narasteš u intelektualnu gromadu! Znanje je sila, znanje je moć! Jednodušno uzvikuju svi i podržavaju ga na njegovom putu evolucije ka ornamentalnoj, baroknoj tabli. Jer, najgore što može da se dogodi je da ostane prazna, neispisana. Ima mogućnost da je ukrašava samostalno, neformalno i informalno ili pak formalno, u vaspitnoobrazovnim i akademskim ustanovama, u zajednici sa drugovima koji takođe imaju svoju tablu koju treba afirmisati. Eh, to vaspitanje. Oblikovanje. Formiranje. Podupiranje. Potpomaganje. Oslanjanje. Uloga vaspitača je zaista esencijalna. Jedinstvena. Dobar pedagog poput najsjajnijeg maestra, Mikelanđela, svojim umješnim potezima ovaploćuje Davida, stvara od njega čovjeka. Vaspitanje je zbilja rad u božijem vinogradu. Pod pretpostavkom da su roditelji i vaspitači vaspitani! Vaspitani vaspitavaju! Do granica determinizma, kad džaba i špatula i umješnost. Slava dobrom vaspitaču, slava njemu! Obrazovanje. Ima li zaboga kakve veze sa obrazom? Primopredaja kapitala akumuliranog u znanju. Ja, učitelj, nastavnik, profesor, naučnik znam, pa ću pomoći i tebi da saznaš. A šta ti to znaš, znalče? Ja znam biologiju, istoriju, hemiju, zemljopis... Ja znam da pljosnati crvi imaju bilateralnu simetriju. Za razliku od dupljara koji vode sesilan način života. Ja znam da oni idu naprijed, što dovodi do cefalizacije. Ja znam da su spljošteni u dorzo-ventralnom pravcu, pa se stoga i zovu pljosnati crvi. Ja znam da je Đurađ Crnojević vladao od 1490. do 1496., da je podigao ustanak protiv Osmanlija 1501., a umro 1514. godine. Barem tako kažu, možda me i lažu! Ja znam da su slobodni joni atomi kojima nedostaju elektroni pa su zato naelektrisani i mogu slobodno da se kreću po sistemu, dok je kristalna rešetka stanje u kome su atomi pravilno raspoređeni. Ja znam, odnedavno, da je Zemlja okrugla. Ja znam da u Japanu postoji crkva od papira. Ja znam! A to što ti znaš, znalče, je li ti to potrebno? Nužno? Čini li te to što znaš boljim čovjekom, plemenitijim, zadovoljnijim, mudrijim, srećnijim? Siju li ti dupljari mir u tvojoj duši? Je li Đurađ duhovit? Ti se baviš nečim što je ispod tebe, i iza tebe. A šta je s onim što je više od tebe, i što se tiče upravo tebe? Šta je sa naukom o čovječnosti? Gdje su ti naučnici? Tolstoj je govorio da bi nastavnici i profesori trebalo da postanu saučesnici svojih učenika i studenata. Ukazivao je na značaj koji imaju stavovi filosofije, psihologije, sociologije i antropologije. Dakle, mećao je čovjeka u srčiku. Bilo mu je jasno da je čovjek ipak najpreči. Jer šta ako ne čovjek! I šta vi mislite o jednoj reformi vaspitnoobrazovnog sistema? O jednom reformisanom setu obaveznih predmeta? Umijeće življenja, umijeće ljubavi, umijeće trpljenja, umijeće praštanja, čovjekoljublje, dobrotoljublje, trudoljublje, recimo? I da se umješnost ocjenjuje, i onaj koji ljubi! Najhrabriji trpljenik ili najvelikodušniji čovjekoljub, odličan, pet! A međ' izborne predmete metnuti zglavkare, gmizavce, pepeo i prah... Pa ko voli, nek' izvoli. Eh, kakva bi to renesansa bila! Jer obrazovan je koji ima obraza.