-Piše: Elmir Đoković
Neki ljudi su izračunali da za svoga životnog vijeka provedemo godine i godine čekajući u kojekakvim redovima.
Čini mi se da nikada nisam vidio podatak koliko vremena provedemo čekajući na sve i svašta u svom životu.
Koliko vremena drugi ljudi čekaju na nas.
Koliko čekamo na same sebe bez nekog određenog razloga i nauma.
Koliko čekamo na same sebe da nam se razbistri neka istina pred očima.
I onda požurimo tamo gdje nas čekaju u nadi da ćemo ispraviti ono što smo uradili, ali nema popravka.
Ono što prođe prošlo je zauvijek.
Ali ne govorim ja o zloj sreći, o nepravdi sudbine.
Ja samo govorim o sebi.
Jednom sam volio jednu djevojku više nego samoga sebe.
Još uvijek je volim.
Između prve i druge rečenice prošle su godine traženja, godine koje su uporno nagrizale to što sam osjećao za nju.
Godine koje su me uvjeravale da ne osjećam to što sam osjećao.
Godine koje su prošle bez nje.
Jedne noći sam ušao u stan u kojem sam stanovao.
Sve unutra je bilo moje.
Moj kompjuter, moja muzika, moja samoća, moja tišina.
Pokušao sam zaspati ali nije išlo.
Pokušao sam samome sebi objasniti da će to proći, da će neka druga ispuniti čežnju za njom.
Nije išlo.
Kuda bih god išao vidio sam njen lik.
Sve što bih radio, radio bih kao da me njene oči prate.
I zamislio sam se tada prvi put nad jednom tako očiglednom stvari na koju nikada do tada nisam ni pomislio.
Kako je bilo njoj sve ovo vrijeme?
Nikada se nisam upitao pati li ona?
Zašto plače u noći?
Mislio sam da ljubav možeš naći na svakom koraku kojim kreneš i da postoje stvari koje ako ostvariš mogu nadomjestiti sve drugo što nisi.
Da dane koji prođu mogu nadomjestiti titule i ne znam ni ja što.
Nije išlo.
Svaki dan koji je prošao, prošao je zauvijek.
Danas kada sve ove odgovore znam, možda više nikada neću imati priliku da joj kažem koliko je volim.