- Autor: Ljubodrag Stojadinović

Sjednice povodom godišnjice srpske vlade nije bilo. Gospođica Brnabić je govorila pred kabinetom koji je kolektivno stajao. Održala je sastanak s nogu, govoreći o uspjesima režima, podnoseći raport predsjedniku koji bješe negdje visoko. Vlada je povela Srbiju naprijed i tek namjerava da je vodi u nepoznato. Ali taj premijerkin dosadni agitprop nije bio ubjedljiv. Kolektivni portret ministara sa damom uglavnom je ceremonijalna stvar.
Nešto je nedostajalo; valjda u suvom govoru predsjednice Vučićeve vlade nije bilo dovoljno žara. Nije to bila besjeda, niti izvještaj, čak ni otaljavanje posla povodom godišnjice koja ni za koga nije značajna. Nego samo ritual koji ravnodušnim ostavlja i prisutna lica koja ga čine i jedva vjeruju u smisao posla u kome su inače, kao i ona, samo olovni vojnici.
U odsustvu besjedničke vatre koju podstiču uspjesi nije bilo ni valjanih argumenata. Ako su u tragovima i postojali, oni su bili apstraktni, traljavo obrazloženi, izmišljeni i sadržani u napadnom i neprijatno servilnom zahvaljivanju premijerke predsjedniku, bez koga izgleda ničega ne bi bilo. Njih na tom mjestu ne bi bilo svakako.
Znajući da je njen godišnji govor napisan u birokratskoj radionici činovnika-mediokriteta, malo vrijedan i besmislen, te da ne postoji niti jedna rečenica koja zaslužuje da bude zapamćena, Brnabić je za sam kraj ostavila slatku tajnu, važniju od samog bilansa rada vlade. Osim ako čitav taj bilans nije sadržan u tajni, od koje nas podilaze ohrabrujući trnci i koju je konačno saopštio Ivica Dačić.
Dačić je višegodišnji zabavljač stranih gostiju i domaće elite, kad se ta divna stvorenja opuste i počnu da se ponašaju kao ljudi. Ministar spoljnih djela se onda pretvara u diletantsku estradnu zvijezdu i postaje imitator, komičar i pjevač, lider dobre a jeftine zabave, klovn sa visokim ambicijama. Cirkuzant koji se trikom dokopao ugodnog mjesta u vlasti, gdje nema mnogo posla niti drugih rizika.
No, to su poznate stvari: Dačić svoj sladunjavi šarm ponosno i prkosno pokazuje svijetu, koji inače ne mari za naše trećerazredne folklorne domete, niti za komična diplomatska kadrovanja.
Tajnu o tome koja je to značajna država povukla priznanje Kosova Ivica Dačić je čuvao nekoliko dana, namigujući svima oko sebe, spremajući iznenađenje koje će ga vinuti do nivoa nedostižnog diplomatskog čarobnjaka. A onda je na kraju stajanke vlade rekao: Evo note, dame i gospodo, to je Papua Nova Gvineja! Da, da, gospodo novinari, ako niste dobro čuli, to je Papua Nova Gvineja!
Premijerka se nasmijala, neko je aplaudirao. Svaka čast ministru na podvigu, a i Papui. Mala je, ali je nama draga! Povukla je nogu, ta Papua pa još Nova Gvineja. Gusti dušmanski plet koji nas lišava srca Srbije sada se ubrzano rasparava, te se stvari vraćaju na početak. Kako bi kazale naše babe, tek sada počinje klot-frket; još koji mjesec i više neće biti zemlje koja će se držati inače neodrživog priznanja.
Mada se istinska drama u kojoj predsjednik naizgled nema veze sa kosovskom filozofijom vlade, niti sa gatanjem ministra Dačića, odvija u njegovom unutrašnjem dijalogu povodom svega što je ovdje podložno raspadanju. Ne samo zbog toga što se u metraži raspolažućeg državnog prostora bitno razilazi sa geometarskom računicom Marka Đurića: Vučić priznaje taman ono što je Papua upravo negirala, te se slikovito i sa mnogo patosa u javnom lamentu žali sam sebi: Srbija nema ni metar teritorije na Kosovu!
Ovo nije glas razuma nego vapaj. Poziv da na njegovoj strani budu i oni koji nisu, ako je već u izglednoj neprilici da donese odluku koja ne zavisi od njega. On će poslušati svoj narod, makar da je riječ i o tom jednom metru koji je simbolika nepostojanja, od čega se i sastoji čitava njegova smrtonosna politička avantura.
Ali Marko Đurić, autor čuvenog pokliča, koji u samom srcu Srbije uzdiže novog, neprikosnovenog vožda – „Aco, Srbine“, potegao je sasvim drugačiju mjeru za svog kralja bez zemlje. Otprilike, znamo zašto je Haradinaj nervozan, zato što ne kontroliše (posjeduje, kako vam drago) ni milimetar kosovske teritorije!
Navedeni raskorak u metarskom ili mikro bilansu onoga čega Srbija i ima i nema u istom času, realan je rezultat djelatnosti ovdašnje političke klike. Ona (klika) naprosto ne razumije o čemu je riječ, jer da je drugačije bio bi izbjegnut rascijep između onoga što je neizbježno i mitologije koja čuva na vrhu tvorce razaranja svega što dosegnu.
Tako će predsjednik potpisati samo ono što vlada ne priznaje, a vlada neće oklijevati da usvoji ono što predsjednik ne može da izbjegne. U tom kolosalnom zapletu ipak ima sistema: u istom su krugu i na istom poslu i borci za očuvanje onoga čega nema i gospodar koji ne može da ima ono što čuva. Iz toga se čuda istorijski (formalni) darodavac državne teritorije može uzdići kao mesija, onaj koji je Srbe spasao pogibelji. Te će raspisati nove izbore i ubjedljivo pobijediti na njima. On će biti tvorac nove vrste rodoljublja zasnovanog na razumu, koji je sa njim davno i nepovratno izgubljen.
Lični kurir Marko Đurić još će neko vrijeme biti u sukobu sa svojom uzaludnom misijom. Nikada neće razumjeti šta je tamo radio, jer niko to od njega ne očekuje. Njegov posao i nije da bude borac za Kosovo u okviru Srbije, jer on borac nije nego crni gavran, zadužen za prenošenje loših vijesti na obje strane. A dobrih, kako stvari stoje, neće ni biti.
Ima Marko Đurić bar još dva mračna zaduženja prije gašenja svjetla: da pomogne opstanku Srpske liste kao korporativne sekte na čelu tamošnjeg Vučićevog kartela. I da nekako očisti kriminalnu grupaciju Srba na sjeveru Kosova od sumnje za likvidaciju Olivera Ivanovića.
Još jednom valja ponoviti: Marko Đurić je proglasio Ivanovića najvećim neprijateljem Srba samo tridesetak dana pred njegovu likvidaciju. I sada bi morao da zaćuti i nađe nekoga ko bi mu pomogao da se skrasi u udobnosti svog muljevitog etičkog autizma.
Ali, Marko je dresiran da vjeruje samo u svoju sumračnu misiju, te je prekjuče predložio da jedna ulica u Mitrovici ponese ime Olivera Ivanovića. Uz svoj besramni predlog, M. Đ. je, prema „Politici”, rekao i ovo: „Žalosno je što se pojedini krugovi i dalje ne ustežu da eksploatišu tragediju jedne porodice i cijelog našeg naroda na Kosovu i Metohiji.”
Navedeni se cinizam ne tiče samo čemernog Marka Đurića, Luciferovog izaslanika na neugaslo stratište. To je stil vladanja, razdragani ples na grobovima i odavanje licemjerne počasti samo onima koje su sa radošću uništili.
Bezvrijedna je inače svaka teritorija ako smrt najboljih ljudi na njoj oplakuje fukara koja je željela njihov nestanak, a na počast i vječno pamćenje pozivaju dželati.
Peščanik.net