- Piše: Slobodan Savović


Kada je već riječ o uspjesima u prosvjeti, koji se ovih dana javno iznose, da se pohvalimo još nečim. Čitanka za 7 razred osnovnih škola. Novi lirski sadržaj (pjesmica) koja nosi naslov „Nosim sve torbe a nisam magarac“. Samo ću par završnih stihova da podijelim. „...Al nikom ne bih priznao da sve nosim/Zbog Jele!...Koji možda o meni misli/ Da sam magarac pravi, znam vara se, i ne zna.../Magarac to već svi znaju imade dugačke uši”.
Cilj mog pisanja nije omalovažavanje autora, niti kreatora nastavnog plana. Nije ovo humoristički tekst. Iz tih razloga nijesam citirao čitav sadržaj pjesmice, nego samo njegov završni dio. Cilj mi je da ukažem da se ova pjesmica našla u sadržaju koji treba da prosvijetli naše osnovce. Umjesto nekih drugih sadržaja koji nijesu zavrijedili pažnju autora programa, o čemu je javnost već upoznata.
Odavno sam prestao da mijenjam svijet. Hvala Bogu. Jer, da sam kojim slučajem uspio u tom svom naumu, vjerovatno bih se pretvorio u ono što sam želio da promijenim. Tako to ide. Svaki ministar prosvjete koji je sjeo u tu fotelju dosad imao je svoju reformu obrazovnog sistema u Crnoj Gori. I kao što to biva, poslije izvjesnog vremena zaboravimo šta smo i zašto počeli sve da mijenjamo. Sada mijenjamo i reformišemo radi reforme. I zbog toga što to neko sa strane od nas traži. A mi mijenjamo li mijenjamo. Ne boj se.
Zaboravili smo zbog čega su nam bazični predmeti za vaspitanje i obrazovanje naše djece u završnom razredu osnovne škole svedeni na jedan čas nedjeljno. Nacionalna istorija i geografija se taman toliko uče. U srednjim školama ovi predmeti su protjerani iz redovne nastave i ostavljeni kao opcija kroz izbornu nastavu. Predmet koji učenici glasno moraju zvati Crnogorski, a tiho Srpski, takođe je postao siroče aktuelne reforme. Nema nastavnika niti učenika koji se može snaći u citiranoj pjesmici. S druge strane, naša djeca počinju da uče engleski jezik još u vrtićima. Znam neke mališane koji su prvo na engleskom naučili da broje do 10 pa tek onda na maternjem jeziku. E sad, možda magarac i ne mora da ima dugačke uši. A možda je sve ovo i zbog euroatlantskih integracija. Ja to ne mogu da dokučim.
Sprovodeći tako sve te silne obrazovne reforme, i ne pitajući se za njihov smisao, nastavnici uglavnom ćute. Jer važno je da imaju posao i da je plata redovna. Od kreatora znanja postali su izvršioci tuđih zamisli. Sve te reformske zamisli naših ministara donosile su i sve više posla nastavnicima, koji je često bio bez ikakvog smisla. Na nivou vađenja statističkih podataka. Nastavnici su morali da se uklapaju u statističke podatke. Ne smiju imati više ili manje jedinica ili petica od prosjeka. Trojke su prihvatljive jer se uklapaju u prosjek. Tako ispada da je aktuelna obrazovna reforma skrojena za stvaranje prosječnih učenika i budućih zanatlija i radnika u uslužnom sektoru ove države. Sa takvim budućim podanicima koji se od malena uče da budu zlatna sredina i da strpljivo nose tuđe torbe-teret (kao u pjesmici), ova država neće imati problema. I dalje će vlast jahati na podjelama, dok kači torbe na leđa običnih malih građana.
Priznajem. Ovo je ideološki tekst. Svaka ideološka promjena se prvo mora sprovesti kroz obrazovni sistem. I sprovodi se u Crnoj Gori. Nije važno što smo u prosvjeti zaboravili kada nam je poslednji put povećana plata. I što sada mnogo više radimo za isti novac. I što je plata prosvjetnih radnika ispod državnog prosjeka. I što se premijer kune da će ulagati u standard prosvjetnih radnika. Sve to. Sve to je demagoška maska sračunata da prikrije ideološke promjene ovog društva. U neoliberalnom društvu kakvo smo postali prosvjeta je sluškinja mediokritetima na vlasti. Ovaj društveni sistem ne traži vrednosne kriterijume po kojima se izgrađuje. Ovom društvenom sistemu su dovoljne rodbinsko partijske veze kao sui generis. Od vlasnika divljeg diskonta pića moguće je za 18 godina postati uvaženi član institucije.
Ideologija vladajuće klase u Crnoj Gori počiva na sledećoj definiciji građana. Šta god mi reformisali ili nametnuli kao dobro za ovaj narod, dobar dio će da ćuti. Iz straha ili neznanja, svejedno je. Drugi dio naroda će da ćuti i da gleda da se prikloni pobjednicima. To su oni koji traže veze i protekciju da se „ubače“ u aparat vlasti. Ni oni ne vjeruju u ideološke floskule, ali im je stalo da oni i njihova djeca dobro prođu u životu. Ima i treća grupa građana. Oni sve živo kritikuju i nezadovoljni su, ali preko društvenih mreža. U javnosti ćute i rade što im se kaže. Prva i treća grupa građana čekaju da se (i ako se) promijeni vlast da pređu kod pobjednika. Ovo je definicija po kojoj ova vlast vlada.
Ovako je i u prosvjeti. Zbog toga i javno aplaudiramo reformi vaspitno-obrazovnog procesa u Crnoj Gori. Ideološki posmatrano, prosvjetni radnici su pretvoreni u izvršioce koji su se pretvorili u glavnog junaka iz ove pjesmice: „Ja ne volim o tome ni govoriti/meni je najdraže kad idemo kući/A neko vikne: Tko će biti magarac?/Ja onda kažem: Metnite na mene torbe“.
Srećna Nova godina!

---