-Piše: Budimir Vuković

Neko okajava savjest pred popom, a neko pred državom. Ako znamo da bivši prekršioci zakona listom glasaju vladajuću stranku – šta nam to govori?
U zemlji gdje je super ego dominantan, gdje se gine za lažno „JA”, mitovi su u podsvijesti izraženi kao i obožavanje vlasti. Nije važno kakva je ta vlast, važan je odnos moći i očekivanja od moćnog zaštitnika. Pojavljivanje Mila Đukanovića na jednoj sahrani i masa koja ga je okruživala i koja se po njegovom odlasku odmah razišla, govori o našem odnosu prema vlasti (bilo tu opozicionara ili ne). Očekivanje da poslušnost ispere savjest, a još pritom dobije neku apanažu, najbolje odslikava današnji trenutak. Da se ništa bitno kroz istoriju ovdje nije promijenilo govore filmovi i književna djela o ranijem periodu.
Kako će završiti ideologizirani – na prethodnom iskustvu nije teško pretpostaviti i ko će biti najglasniji pri njegovom padu. Istorija se ponavlja, što znači da se svijest slabo mijenja kroz epohe, ili nikako.
Ljudi koji su u sankcijama naučili da preživljavaju švercom ili svjesnim zloupotrebljavanjem čekova, danas su klasa na vlasti i njeni čuvari. Nesavjesna vlast i njeni nesavjesni ili nesvjesni glasači održavaju jednu agoniju, koja što duže bude trajala sve više polarizuje i zakrvljuje narod. Nije teško pretpostaviti da je njeno trajanje komplementarno sve većem izlivu energije do njenog kulminiranja i izliva u vidu nesreća, sukoba ili rata.
Berđajev je davno govorio da društvo koje je zagazilo u nemoral mora pasti „makar odozgo došao taj čas”... Mi na Balkanu smo trusno područje gdje jedan lokalni požar može preći u katastrofu. Pošto su gotovo sve državice bivše Jugoslavije po istoj matrici stvorile vrhušku „to je njihovo vezivno tkivo osuđeno na istu sudbinu. Mafija koje ne poznaje granice predstavlja okosnicu i suštinu trgovinskih i svih ostalih vezivnih činilaca. Borba sa mafijom je ujedno i borba sa nosiocima vlasti, pa to predstavlja još teži zadatak”.
Nesavjesni i nesvjesni podržavaoci vlasti ne razmišljaju o budućnosti. Balkan ekspres koji juri u bezdan ostaje bez sposobne omladine, još nije opustošen progresivnim snagama, ali taj trend je krenuo strmoglavo.
Vlast u čitavom regionu je slijepa i ne razmišlja o budućnosti na ovim prostorima, zagovornici su devize „poslije mene – potop”. Možda nismo ni zaslužili bolju sudbinu, jer, kao u prirodi, škartu je suđeno da izumre.
Kad nijesmo uspjeli da se odupremo izazovima u kriznim i ključnim situacijama po budućnost čitavog naroda i kada smo svi popljuvali jedan društveni sistem pravljen za čovjeka i njegovu budućnost, mi smo ušli u Balkan ekspres, bez budućnosti i povratka. Možemo uvesti evropske regulative, ali svijest o samima sebi ne možemo uvesti. Naš Balkan ekspres juri sve brže u sunovrat.
Da je prosječan građanin bar jednom pročitao naše klasike iz književnosti, njegova svijest bi se mogla oduprijeti nadolazećem cunamiju. Rad na svijesti ne može biti uspješan bez rada na kulturi. Poznate radne akcije nisu isto što i rad na kulturnom uzdizanju.
Naši vlastodršci evidentno su prošli kroz radne akcije, ali su propustili duhovni razvoj.

---