-Piše Blažo Zlopaša

Nedavno dobih poruku od jednog mladog Nikšićanina, koji kaže da su moji tekstovi interesantni, jer mladima je mnogo toga nepoznato. Nastojaću da udovoljim želji mladog Nikšćanina i pokušaću da napišem ono što su mnogi stariji znali, ali su ćutali. Sedamdest godina učilo se iz čitanki o narodnim herojima, a mnogi od njih su se ogriješili u bratoubilačkom ratu. Na drugoj strani zataškavana su herojska djela za divljenje. Sve ovo napravili su oni bivši, mnogi od njih i narodni heroji koji su nekad ukinuli Podgoricu i napravili Titograd, a sadašnji koji ukidoše Titograd, a vratiše Podgoricu nastavljaju ideologiju koja je donijela mnoga zla i zbog koje su se Crnogorci međusobno ubijali. Narodni heroji srušiše i Njegoševu kapelu na Lovćenu. Vraćanje spomenika Brozu, narodnom heroju dokaz je da Crna Gora to lutanje plaća gubitkom svog identiteta i potpunom istorijskom dezorijentacijom, na svim poljima i u svemu. Ako se želi moralno, zdravije društvo, treba prekinuti ćutanje, pogotovo ako se društvo nalazi u dubokoj moralnoj krizi.
Sadašnja Crna Gora je jedina zemlja, ne samo na evropskom kontinentu nego i u svijetu, koja obnavlja načela zloglasne Kominterne, za razliku od Rusije, koja se njih odrekla. Zašto? Načela Kominterne nijesu se zasnivala na moralu, a načelo morala predstavlja temelj na kome počiva čitava duhovna nadgradnja jednog društva i naroda. Kada se temelj uruši, normalno je da se i ostatak nadgradnje obruši. Djelo čovjeka kome je spomenik podignut u Podgorici se urušilo, jer je temelje svog djela zasnivao na zataškavanju istorijskih istina, prepraljanju identiteta i pisanju nove istorije, zasnovane na odlukama KPJ na IV kongresu 1928. u Drezdenu, po direktivama Kominterne- razbijanje Jugoslavije i raslojavanje srpskog naroda. Ništa od toga nije dopiralo do Hrvata i Slovenaca! U Drezdenu je zacrtano- stvoriti države s narodima koji nikada nijesu bili državotvorni, a srpskom korpusu, vjekovnoj državi, stvoriti nezavisno Kosovo, „Veliku Albaniju”, Republiku Vojvodinu, raslojiti srpsko biće, a srpstvo u Crnoj Gori pretvoriti u crnogorsku naciju... Taj zadatak Kominterne povjeren je narodnom heroju Milovanu Đilasu. Da bi se ove odluke ostvarile, Broz je sve učinio da u potpunosti zatamni svijetlu tradiciju srpskog naroda u Srbiji i Crnoj Gori.
Očigledno, crnogorsko društvo je u sistemu poremećenih vrijednosti, gdje trka za vlašću i novcem ubija i onu mrvu ljudskosti koja je potrebna za održavanje adekvatnih uslova, društva bez dubokih podjela i opstanak budućih generacija u civilizovanim uslovima života, utemeljen na vrijednostima. Odnos prema prošlosti mora biti veoma odgovoran, pogotovo kada se ona oživljava. Prošlost naših predaka je slavna, a na mogim primjerima i sveta, pa joj iz tog razloga treba prilaziti vrlo oprezno. Ako ne znamo ko su nam preci, i šta su nam preci činili, ako ne znamo šta smo, i šta smo bili, ako dnevna politika u interesu vladanja to želi da prepravi, teško će se znati šta se hoće! Ako želimo istinu o narodu iz kojeg potičemo, moramo znati i tamnu stranu njegove istorije, bez čega nema istorijske istine. I zločine četnika u Crnoj Gori ne treba prepustiti zaboravu. Narod koji dobro poznaje svoju prošlost zna i kakvu budućnost neće. Očigledno je da moćni vlastodržci još nijesu spoznali i izvukli pouke iz onog negativnog u svom narodu; produbljuju ponor podjela da bi na njima opstajali na vlasti. Odavno je znano da ljudi koji ne znaju svoju prošlost, ili još gore ako je znaju, a ne izvlače pouke iz nje, zaslužuju da im se negativno iz prošlosti ponovi u težem obliku. Od Drugog svjetskog rata prošlo je više od sedam decenija, i u tom dugom periodu otkrivene su istine, za koje su komunisti mislili da će ostati vječna tajna. Promijenio se i pogled na istoriju Drugog svjetskog rata, naročito na prostoru Srbije i Crne Gore. Vrijeme, kao majstorsko rešeto, mnoge „narodne heroje“ koji su se nalazili u mnogim čitankama označiće kao zlikovce, i neće se naći u ničijim čitankama, jer su to „herojstvo“ pretežno pokazali u besmislu bratoubilačkog rata, po direktivi KPJ, koji nigdje nije bio tako surov, kao u Crnoj Gori i Hercegovini. „Pasja groblja“ u Kolašinu su djelo najbližeg Titovog saradnika, narodnog heroja Milovana Đilasa, najproduktivnijeg Kominterninog đaka. Tipičan primjer iz „Pasjeg groblja“ u Kolašinu je strijeljanje Mihajila Mandića, crnogorskog barjaktara i nosioca mnogih ordenja za hrabrost u Balkanskom i u Prvom svjetskom ratu, strijeljanom sa tri sina, od kojih je jedan imao 18 godina! Na Badnji dan, 1942. u selu Slatina, Miloša Jelića, koji je bio najbolji izdanak Jelića, osudila je njegova partijska organizacija na smrt zato što je odbio da strijelja strica, koji ga je odgajao i školovao kao svoje dijete. Prijeki vojni sud, sastavljen od tri narodna heroja Milovana Đilasa, Save Kovačevića i Radoja Dakića, osudio je na smrt braću Tadić iz Pive, zbog toga što su odbili da ubiju strica Spasoja. Umjesto dostojne sahrane, narodni heroji bacili su ih u klačunar na Vidrovanu kraj Nikšića. Kominternina ideologija ostvarila je zacrtani cilj i na Grahovu (znana imena i prezimena) kada su 1942. sinovi, zarad „viših ciljeva i revolucije“ pokazali da se može ubiti i rođeni otac!
Dnevna politika koristi „Božićnu pobunu“ za svoje ciljeve, i skrnavi časno ime jednog od njenih vođa i junaka Krsta Zrnova Popovića, simbola crnogorskog identiteta, prikazujući ga onakvim kakav nije bio. Čemu izvitoperivanje i sakrivanje istine i prepravljanje identiteta časnog Krsta Zrnova koji kaže: „Crna Gora je ona zemlja đe se sačuvala iskra slobode Srbinove!“ I u pasošu mu se navodi srpski identitet. Krstu Popoviću, kao etničkom Crnogorcu u duhu dinastije Petrovića, bilo je nepoznato nesrpsko crnogorstvo, koje je komunističkom ideologijom i propagandom bilo suprotno identitetu Krsta Zrnova, pa prema tome njegovo antisrbijanstvo nije antisrpstvo! Možda će se neko koprcati na ovu tvrdnju, ali ovo je istorijska istina. Poslije ugušene pobune 1919. izbjegao je u Italiju. Ali čast predaka nikada nije pogazio što dokazuje i obraćanjem kralju Aleksandru, kome upućuje molbu za oproštaj: „Vašem Veličanstvu i domovini, obećavam, biću vjeran kao što sam bio vjeran Nj.V. Kralju Nikoli i Crnoj Gori!“ I iz ovog se može izvući zaključak o čojstvu Krsta Zrnova, a istovremeno iz dešavanja u Krstovoj porodici i na osnovu načina likvidacije ovog časnog junaka može se sagledati sva crnogorska istorijska tragedija. Početkom Drugog svjetskog rata1941. osnovao je zelenašku formaciju i sklopio savez za italijanskim okupatorom, čiji cilj je bio borba protiv komunista. Krstova dva sina su komunisti. Mlađi je poginuo u bitci na Neretvi, a Nikola je proglašen narodnim herojem. Jedne večeri u kući su bili otac i sin. „Neprijatelji“, nijesu se javljali jedan drugom. Kada je Krsto vidio Nikolin šinjel obješen na vratima, pitao je suprugu: „ Da li je večerala ova nesreća?“ Roditeljska briga nije usahnula prema sinu-ideološkom neprijatelju, a može se kazati i ljudskom neprijatelju. Nikola, i oni koji su mu ubili oca, proglašeni su narodnim herojima.
Najviše narodnih heroja iz Crne Gore svoje „blistave herojske titule“ stekli su u Hercegovini po instrukcijama vođstva partizanskog pokreta- „Vrhovnog štaba“, da je primarni cilj u daljem razvoju oružane borbe „beskomromisna borba protiv klasnog neprijatelja, prije svega protiv tzv. velikosrpske hegemonističke klike, oko koje se (navodno) okupljaju kontrarevolucionarne snage u zemlji“. Proglašavanjem „pete kolone“ za glavnu prepreku „revoluciji“ stradaju oficiri, sudije, učitelji i drugi intelektualci, sveštenici, solunci i imućni domaćini, jer oni sigurno neće podržati „revoluciju“i sa njima se mora prvo obračunati! Nigdje riječi o borbi protiv okupatora!?
Čovjek kome je podignut spomenik u Podgorici dao je instrukcije za krvavi obračun:
Vrhovni Štab NOP u DVJ, datum: 23. januar 1942.
„...Vi morate pribjeći represalijama protiv četnika. Morate paliti izvjesne kuće okorjelih zlikovaca i razbojnika, a obavezno sve kuće četničkih vođa i kolovođa. Sva njihova imanja treba konfiskovati... ” (Komadant Tito)
Kud ćeš bolje prilike i uslova za sticanje zvanja „narodni heroj“!?

---