- Piše: Čedomir Antić

Jedanaest godina Napredni klub objavljuje izvještaje o političkim pravima srpskog naroda na Balkanu. I jedanaest godina je bjelodano da je položaj srpskog naroda u Crnoj Gori –uprkos Ustavu i slovu zakona koji važe u ovoj zemlji i bez obzira na nedostatak ratno-posledičnog opravdanja – najgori. Objavljeno je kako je država Crna Gora tokom 2018. godine najviše novca dala Islamskoj zajednici u Crnoj Gori. Od 200.000 eura predviđenih za pomoć vjerskim zajednicama, IZCG dobila je čak 54.000. Nepriznato i nekanonsko udruženje CPC, nevladina organizacija šovinističkih i kriminalnih ciljeva, dobilo je tek nešto manje novca. Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, kanonski priznatoj crkvi, kojoj pripada više od 70 odsto stanovnika Crne Gore, dodijeljeno je značajno manje novca, a tek za nekoliko procenata više nego katoličkoj crkvi, čija pastva čini udio od tek nekoliko procenata stanovnika države.

To je slika režima Mila Đukanovića i obespravljivanja Srba u Crnoj Gori. Čitav jedan narod – srpski – kome po pitanju jezika, prošlosti i kulture pripada više od 50 odsto stanovnika Crne Gore, potpuno je obespravljen i potčinjen. Njegovi pripadnici su etnički počišćeni iz državne uprave i lokalne samouprave. Njegova prošlost je napadana, kuđena, grđena i klevetana. Njegovi najbolji sinovi čekaju da im režimsko pravosuđe dosudi stoljetne robije.

Gdje vodi bezumlje Đukanovića i njegovih slugu? Hoće li nam oteti svete manastire i predati ih razvratniku koji se svete Majke Crkve odrekao zato što dve patrijaršije nisu htjele da tolerišu njegove niske navike? Hoćemo li luče Srpstva i Slovenstva predati onima koji su u njima poubijali naše ministre i generale, divne i hrabre Crnogorce, čiju su djecu politički preci i uzori sadašnjeg režima držali kao taoce? Mene naravno tipovi poput Đukanovića i njegovog političkog oca Miloševića zabaljaju u mjeri u kojoj mi se gade. Zabavljaju me zato što znam da će „udar“ kad-tad naći „iskru u kamenu“. Domišljato je i licemjerno upodobljavati profesore Beogradskog univerziteta sa prsatim mafijaškim pomoćnicama svastike, kojima je Srbija zabranila ulaz na svoju teritoriju. Dobar je štos ostarjelog tiranina i njegovih pandurskih pomoćnika, da državnim autoritetom podupru razne šovinističke ekstremiste i agente, ili da nakon što su nekako postali vođstvo čitavog jednog naroda pokušaju da mu kupe i vjersku zajednicu.

Samo u svemu, treba imati mjeru. Nešto se radi, a nešto ne.

Jednom, ako slobodljubivi Crnogorci, Srbi, Bošnjaci... velikim narodnim demonstracijama ne sruše balkanskog Samozu i uspostave Crnu Goru kao državu pravde, ravnopravnsti i slobode, doći će generacija o kojoj ja ne želim ni da mislim. Ona će možda sa tiraninom, naviklim da ga primaju kao državnika i goste jastozima, razgovarati njegovim jezikom. Tačnije, jezikom njegovih komunističkih uzora. Tu onda neće biti mjesta za pobjedu. Pokušaće protiv njih da upregne svoje očigledne saradnike iz mafijaških sfera, ali iskustvo uvaženog kolege don Pabla Eksobara govori da je i njega u većoj mjeri nego snaga države i njenih američkih saveznika, oborila politička gerila okorelih ideoloških neprijatelja. Godine gordosti i nespremnost na bilo kakav demokratski dijalog čine ovu smjenu generacija, nažalost neminovnom i na nesreću izvjesnom. Biće to poraz svih nas koji se zalažemo za demokratiju. Krivica i zasluga biće samo na diktatorskom režimu.

Plašim se tih vremena. Predosjećam da neprirodni režim posle tri decenije svega lošeg što je uradio, novim pokoljenjima ne ostavlja nikakvu mogućnost. Ja sam pisao, govorio i dokazivao. Radiću to čitav život. Režim misli, baš kao što je to i u Srbiji bio slučaj, da ako opoziciju kriminalizuje može da s njom zauvijek izađe na kraj. Odatle gluposti o „rušenju države“. Pa ne gradi državu onaj ko je sposoban da posvađa narode i lažira izbore. Državu grade pravda i pravo. Mene je još Milošević dvije godine proglašavao „srpskim teroristom“. Da su podigli optužnicu, moja bi sudbina bila mračnija nego što jeste, ali bi možda jedna nova generacija konačno, bez muljanja, muvanja i kompromisa oborila tog tiranina i rasklopila njegov odvratni režim. Ne bi se ovolike decenije patili sa njegovim recidivima.

U godini koja je počela najvećim finansijskim skandalom u Crnoj Gori u protekle tri decenije, Đukanović bi morao da se prisjeti kako je to znak slabosti i velika bruka. Ova afera će, možda, dobiti međunarodne dimenzije, što pruža mogućnost da njeni glavni protagonisti (i Đukanović), dobiju fer suđenje i gostoprimstvo u zatvoru neke razvijene evropske države. To bi bilo i najbolje rješenje, ostala vode u dublju agoniju i prijete većim problemima. Do tada Đukanović će se skrivati iza šefova kabineta, bogataša i ministra Albanca koji o trošku svih građana iživljava svoje hirove.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---