- Autor: Milan Ružić

Od onoga koji je ostavio presto zbog svog mira i prosvjećivanja srpskog naroda, došli smo do onih koji bi svoj narod zgazili zbog prestola. Jedan je išao bosonog po trnju, kamenju i pijesku i stigao u legendu, a mi ne možemo ni putem tamo gdje smo se zaputili. Bilo je onih koji su umjesto krune na svojoj glavi zaradili oreole, a današnji bi da prodaju oreole ne bi li njihova kruna svijetljela jače od glave bilo kog sveca. Bilo je onih koji su na sebe navukli mantiju kako bi iskupili svoj rod, dok današnji Srbi sa sebe olako skidaju sve srpsko svlačeći identitet i oblačeći ono što je aktuelno.

Bilo je onih koji su cio svoj život posvetili molitvi za opstanak i dobro naroda iz kog su se rodili, a danas imamo one koji se mole dolaru i mole ubice da ih uvaže kao sebi ravne ili barem kao svoje pudlice. Tada su živjeli ljudi koji su ime svoje zemlje časno nosili na svojim usnama, a u naše vrijeme se došlo do toga da se pomaže u osporavanju i preimenovanjima imena države ili država kojima pripadamo. Svako je na svojim leđima nosio krst, a danas ga bacamo u travu pored puta ne bismo li bili lakši za jednog Srbina nadajući se da će taj krst kog smo se odrekli pasti na leđa nekom drugom. Nekada su živjeli ljudi koji su sve krstove svoga roda nosili na svojim leđima. Bilo ih je koji su bezgrešni ispaštali za grijehe cijelog naroda kako bi ga spasili koliko mogu, a današnji svom narodu ne mogu oprostiti što su dio njega.

Šta ćemo mi Srbi? Čime ćemo pred Svetoga Savu? Ko će mu potrčati u zagrljaj ako dostojnih nemamo?

Može li se pred Svetoga Savu sa ovolikim neznanjem? Možemo li pred njega sa ovom količinom samoprezira i samoporicanja? Smijemo li mu na oči bez vjere u njega i onoga kome je on cio svoj život posvetio? Šta reći Svetome Savi na jeziku koji smo izdali? Kako mu guslati na guslama koje nam otimaju, a mi im ne branimo? Smijemo li pred njega bez odbrane Kosova? Kako ćemo se opravdati?

Kako tražiti blagoslov od onoga koga se odričemo? Šta će nam reći kada vidi koliko braće mora da izmiri? Kako stati pred onoga koga smo prodali? Ne oslanjamo se valjda na to da će Sveti Sava opet da se nahoda, naposti i naprašta zbog nas ovakvih? Jesmo li vrijedni njegovoga posta? Da li smo dostojni njegovih voda, kukova, vrhova, krstova, izvora, pećina i isposnica? Ima li za nas oproštaja ako mi ne opraštamo jedni drugima?

Neka svako izabere sa čime će pred Svetoga Savu. Razmilite šta ćete reći kada vas upita zbog čega Republiku Srpsku, duhovno ime onoga što se dobilo žrtvom, žele da mijenjaju u svetovno ime onih koji su je pokušali uništiti i spriječiti njeno rođenje.

Nije Savindan samo školska slava i priredba, niti je Savindan dan kao i svaki drugi, pa nije ni Sava običan svetac.

Valjalo bi, Srbi, da razmislimo o tome šta svaki od naših svetaca ponaosob misli kada u svakoj novoj godini dočeka svoj dan, a onda vidi da ga sve manje ljudi slavi i da mu je u porodu sve više izroda i Iroda. Znam da mnogima više nisu važni sveci, vjera, poštenje, ljubav, znanje i čast, ali uskupimo ono što je od toga ostalo i iznesimo to pred Svetoga Savu ne bismo li i mi njega barem jednom obradovali.

Vidite šta ćete i šta imate da stavite ispred sebe kao zid između vas i nečovječnosti, rasrbljenosti i raskršćenosti. Koliki bude taj zid, toliko ćete biti bliži Svetom Savi.

Ko nema ništa osim prezira prema svom narodu i novca dobijenog od prodavanja sebe, neka ostane u svojoj vili i u svojoj iluziji da nam ne pogani dan i najdražeg sveca.

Lijepo li je nečim se odužiti onome čija nas mantija štiti, čija nas ruka blagosilja i čast li je priviti mu velika djela na velike rane koje je zbog nas zaradio.

wwwiskra.co

---