-Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Dok mi je u sluhu brujala pjesma Šabana Šaulića „Zar si morala takva da se rodiš“, u mislima se po sistemu filmske paralelne montaže, nimalo slučajno, javio sličan naslov u muškom rodu. I, stvarno, zar je morao takav da se rodi? Da nije, ova zemlja bi možda bila drugačija, bolja, pravno valjana, neuzapćena i srećna. A ovako ima specijalni status balkanske džepne Sjeverne Koreje.

Mnogi građani se svih ovih godina pitaju upravo isto, u duhu naslova teksta, razmišljajući ko je to, i kad prokleo Crnu Goru da ima baš ovakve vlastodršce, i takvog velikog Vođu, pri čemu svi oni uporno i nezasito, pod maskom čistunaca, dijele kolač pelješeći zemlju već nekoliko decenija. A Crna Gora ipak izdržava i traje, uzdiže se iz pepela pljačke kao Feniks, sve u nadi da ničija nije do zore gorjela.

Staro pravilo, potvrđeno u istoriji nebrojeno puta, glasi da su se i najveći diktatorski režimi rušili neočekivano, upravo onda kad se činilo da su najčvršći, da ih više nikad ništa ne može uzdrmati. A onda se upravo dešavao neki tektonski potres. Tako su i silnici Crne Gore izgubili takt, pa sad gledaju uvrijeđeno na sve one, koji i pomisle da im kažu prostu istinu da su provaljeni kao oličenja zle sreće ovog naroda i zemlje.

Groteskno djeluju dvostruki aršini i uvrijeđena lica režimskih bojovnika, koji ne mogu da se opasulje da su se baš bili dobro ukotvili, a klupko njihovih nepočinstava upravo, kao zainat, počelo da se odmotava. I to zato što su izgubili svaki osjećaj potrebnog opreza i mjere, osioni i neumoljivi. Pa se na kraju morao naći i jedan od hiljadu iz njihovog tabora, kojem su šefovi dozlogrdili prazneći mu kasu, pa je, pritjeran uza zid, odlučio da se javno pobuni i pruži flagrantne dokaze o manirima „mlade crnogorske demokratije”, to jest, „već vremešne kleptokratije“.

Zato su i krenule nimalo prijatne priče i snimci koliko su, gdje i kad, posebno glavni i odgovorni, upetljani do grla u krađe, mućke, otimačinu narodnog blaga i novca. Ali On i oni su morali takvi da se rode, prepoznaju se međusobno, i zajednički, pod maskom uljudnih dobročinitelja Crne Gore, uz fine manire i retoriku, udarnički brutalno gomilaju milione u sopstvene džepove.

Sada, po sistemu „Imperija uzvraća udarac“, kreće ala i vrana, mlado i staro, izrabljeni kadrovici, Metuzalemi iz naftalina i mladi petlići, domaće i snage sa strane, čitava galerija uštogljenih branilaca lika i djela velikog Vođe. I svi tvrdokorno nastoje da operu nečiste ruke vlasti, ubjeđuju, zaklinju se, prave zamjenu teza, podsmjehuju se mrskoj im opoziciji, zameću tragove, glume i preglumljuju. Smiješno, da nije tužno i otužno. Ali se upravo i u ovakvoj akciji prepoznaje dvostruko lice boga Janusa, dupli aršini, i strašna želja da se opstane na vlasti po svaku cijenu. Uz nadu da će nesrećni narod progutati čak i ovoliku lažu i paralažu. I povjerovati da su uzdanice vlasti samo grubo opanjkane, u želji da se naudi njihovom evropskom imidžu, i svijetlom putu u pomrčinu.

Sva ta priča za lakovjerne ovog puta teško da će proći. Narodu je, izgleda, dosta. I zato će ulični protesti rasti, zainat čak i mladim braniteljima režima i svog Vođe. A oni su možda i najtužnija falanga među svim kolonama, jer providno, neuvjerljivo i otužno nude svoju mladost i čednost kao dokaz da je vlast bila i ostala čistih ruku. I da se sve dešava samo zbog pojedinaca, ljubomornih na već čuveni „evropski put Crne Gore“, posut bezočnim krađama i zloupotrebama funkcija, beskrupulozno i monstruozno. Zbilja, zar nije mogao drugačiji da se rodi?! S manje pohlepe i opsesivne želje za vlašću po svaku cijenu. Kao da sve neće proći, pa i vlast. A, kako se stvari kreću, možda će onaj zviždač iz Londona odsvirati kraj utakmice ovome što mu zvižde po Podgorici. U svakom slučaju, iz vladajuće partije je rečeno da se ne bave jeftinom politikom. Ali, takva kakva je, ta politika je već dvije decenije preskupo koštala, a i danas košta crnogorske građane.

---