-Autor: Milan Ružić

Kažu da sam svoju zemlju prodao! Kažu da sam svoje svece izdao! Kažu da sam svoju zastavu popljuvao! Kažu da sam svoje pretke raskopao! Kažu da sam ubijao one koji su mene ubijali!

Govorili su da nisam ono što sam, a onda su govorili da sam ono što nisam, a na kraju su me proglasili onim što nikada nisam bio i na čiji pomen sam se krstio! Govorili su da nemam svoje, da sam sve oteo! Govorili su da mi je tuđe uvijek bilo milije i da sam ga puškom otimao, ja koji pušku prezirem onoliko koliko i oni mene, a možda i više! Govorili su da sam ja, zrno pijeska na beskrajnoj plaži svijeta, prijetnja po taj isti svijet! Govorili su da će umjesto mene riješiti probleme koje nisam ni imao, niti sam se na njih žalio, pa su ono čega nije bilo riješili bombama!

Rekli su neki da nemam razloga da se plašim onih koji dolaze sa poklonima, a oni su mi najviše muke zadali! Rekli su da moram prihvatiti demokratiju, pa mi uz nju uvališe nova stradanja i zatiranje samog sebe! Rekli su da me tuku kako bih bio bolji, da mi rane rašivaju kako bi što prije zarasle, da mi šamar udaraju kako bi me budnog probudili, da mi zemlju otimaju kako bi je umjesto mene čuvali, da mi otac nije otac, da mi majka nije majka, da su moji preci koljači, a moja djeca oceubice, da će politika moju zemlju izmiriti, da će moji mitovi od mene napraviti zadrtog ukoljicu. Rekli su da ćutanje govori mnogo više od riječi, da trpljenje ima bolji rezultat od suprotstavljanja, da su moji heroji teroristi, moji oslobodioci porobljivači, moji lanci sloboda, moji izvori pustinje. Rekli su da je moje nebo njihovo, da je moja istorija tuđa, da je moja kultura prepisana, da je moj Bog izmišljen, da je moja slava primitivizam, da je moja sramota moj ponos, da su moje knjige tuđi toalet papiri, a njihova slovna olakšanja za mene klasici. Rekli su da sam sve ratove ja započeo, da sam svaki mir ja prekinuo, da sam iz svakog oružja ja pucao, da sam sve bombe ja bacao, da sam sve ljude lično ubio, da sam na svakom sudu ja osuđen, da sam u svakoj čorbi ja mirođija, da je svo moje učenje jeres, a da je sve ono što ne znam u stvari ono što je jedino važno! Rekli su da su moja slova šiljata i opasna, da su moje njive najplodnije, pa ih zbog toga ne zaslužujem, da su velikani moga naroda svjetske pantljičare i vršioci genocida, da su moje crkve kasarne, da su moji mostovi kočevi i strelišta, da su moje granice bezobrazluk, da su moje Kosovo i Metohija tuđi!

Pričali su da ja od svijeta krijem ono što nemam, da su svi moji noževi naoštreni i čekaju nečiji vrat, da su moji rovovi iskopani i spremni, da su moje rijeke gubilišta, da su moje planine skrovišta zločinaca, da su moje škole vojni kampovi, da su moje muke u stvari radost, da je moj neuspjeh u stvari uspjeh, da su životi moje djece ništa prema životima njihove, da su moji spomenici sjećanja na ljude koji nisu ni postojali, da su moji vjekovi ukradeni, da je moj krst koplje kojim ubijam ostale narode, da je moje znanje zabluda, da je moj narod najveći krivac i jedini optuženi za sve što se dogodilo na ovom svijetu!

Ubjeđivali su me da se predam, da se djece odreknem, da im zemlju predam, da pred njima krst polomim, da se Boga odreknem, da kuću spalim, da jezik zatravim, da zaklonim sunce nad svojom zemljom, da izvore svoje zatrujem, njive svoje zatrem, da gledaju kako nestajem hranjen njihovim lažima koje izgovaraju dok glođu moju zemlju i komadaju kolijevku!

Mene, Srbina – golju u opancima, siromašnog ratara, ratnog heroja, oca svoje djece i sina svog Oca, Svetosavca i čovjekoljupca. Mene, najmanji zupčanik u mašini istorije bez kog su umislili da ona može da radi! Mene, prostodušnog i samo za svoj narod opasnog! Mene, kojeg od dima tamjana i baruta i ne vidite ako se sa mnom ne sudarite! Mene, lakovjernog i povodljivog, budućih prijatelja unaprijed rasprodatih za crkavicu i braće spremne da noževe tupe o leđa svojih srodnika zbog bijedne vlasti nad ostalim mučenicima! Mene, koji sam jedino kriv što dozvoljavam sebi da živim onako kako vi ostali umirete!

wwwiskra.co

---