-Piše: Milan Mišić

Kada se lideri dvije zemlje sastanu u trećoj zemlji da bi riješili veliki problem, obično se sve utanači unaprijed: samit je po pravilu samo ceremonija potpisivanja sporazuma čiji je sadržaj već usaglašen.
To, po svemu sudeći, nije važilo kada su se prošle nedjelje u prestonici Vijetnama, Hanoju, sastali predsjednik SAD Donald Tramp i sjevernokorejski vođa Kim Džong Un. Njihov drugi pokušaj za manje od godinu dana (prethodni susret imali su prošlog juna u Singapuru) da riješe problem brzo rastućeg nuklearnog arsenala Sjeverne Koreje koji može da dobaci i do teritorije SAD, umjesto velikom pogodbom, završen je „pobačajem”.
Što praktično znači da se najmanje jedna strana vrapca na grani proglasila za goluba u ruci. Preovlađujuće uvjerenje je da je za neuspjeh i ovoga puta glavni krivac Tramp, koji je precijenio svoju „umjetnost pogađanja” navodno stečenu u prethodnom životu građevinskog preduzimača.
Hanojski fijasko ne podrazumijeva međutim da su svi gubitnici. U ekstremno asimetričnom položaju pregovarača: sa jedne strane demokratski izabrani lider najveće vojne sile i najbogatije zemlje svijeta, a sa druge treći izdanak političke dinastije poslednjeg staljinističkog režima na planeti u kome je prehrana stanovništva i danas veliki problem – pobjednik je „drug Kim”. Iz jednostavnog razloga što je dobio ono što mu je najviše trebalo: da se pred sunarodnicima i pred svijetom ponovo pokaže kao ravnopravan sa američkim predsjednikom – i kao neko ko je „velikog pregovarača” spustio na zemlju.
Gledajući sa te strane, samit je bio „Trampov Vijetnam” – jer Vijetnam je u Americi simbol ponižavajućeg poraza u dvodecenijskom ratu (1955-‘75.) koji je do danas ostao velika psihološka trauma nacije.
Ali glavni Trampov poraz prošle nedjelje se nije dogodio na teritoriji bivšeg neprijatelja, a danas saveznika SAD (Vijetnam je danas jedna od najdinamičnijih azijskih ekonomija iako je zadržao svoj „socijalizam” u monopol komunističke partije) – već u Vašingtonu, gdje ga je, u višesatnom svjedočenju u Predstavničkom domu, ponovo politički i ljudski razgolitio njegov donedavni advokat i „konsiljero”, čovjek za sređivanje mutnih poslova kojih je, kako se pokazalo, bilo na pretek.
Majkl Koen, kako se zove taj advokat kome predstoji trogodišnji zatvor zbog laganja pred Kongresom (da bi zaštitio Trampa), nije doduše iznio ništa novo, ali je produbio već stečeni utisak da najmoćniju silu svijeta predvodi ličnost koja je „rasista, prevarant i smutljivac”, a uz to i korumpiran, jer je, dok se borio da sebi otvori vrata Bijele kuće, istovremeno nastojao da pogodi posao izgradnje velike poslovno-stambene kule u Moskvi.
Pa šta? Tramp je u predizbornoj kampanji izjavio da on može i da na Petoj aveniji, najprometnijoj promenadi Njujorka, ubije čovjeka pred televizijskim kamerama, a da to ne naškodi njegovom rejtingu.
Značajan dio Amerike u njemu još vidi svog spasioca, što više govori o stanju u američkom društvu nego o Trampovom karakteru. U igri su, nesumnjivo, neke druge sile, koje su takozvanu „visoku politiku”, u okolnostima globalnog deficita državništva, svele isključivo na medijski spektakl. Po svemu sudeći, na duži rok.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik,, Politike‘‘)