-Piše: Milisav S. Popović

Baš trun trenutka prije nego što je bijedan odgovor zalajao u glavi („Gotovo je!”), drud ga stegnu za lice i viknu: „Saberi se! Dovedi ždrebe! Odmah!”.

Nije se pomicao... samo je blenuo u novorođenče. Rupa na sitnim grudima, i sve ređi interval među udisajima... Otimanje od smrti - ispostavi se bezuspješno. Gasilo se... u čudnim, neprirodnim trzajima nestajalo.

Dijete moje... nisi me ni pogledalo...

Neko ga odgurnu.

Isti taj neko izreče: „Evo ždrebeta... nema mu ni par sati...”

-Smjesti ga pored djeteta - linije na drudovim leđima se upališe. Ansarat znaci. Drevne rune.

Prostrana haća, prepuna ljudi, najednom se ohladi.

Ruka u kojoj je držao nož buknu u žut plam. Zasiječe grlo ždrebetu, pa se povrati...

-Dim života... vatra srca pozajmljenog... - koštano sječivo probi meku žilu djeteta -... Kad nije moglo drugačije, neka ide ovako... Da vidimo ko će da nadjača. Uprepleti se.

Ansarat znaci zapucketaše.

Sitna tijela se počeše otimati... krv im se splela i u luku povezala (iz jednog grla u drugo... most... strahotno divan... gdje samo jedna duša može u život... čekalo se koja će da pobijedi).

I ono što se ne dešava... ovog puta se desi. Rane se zatvoriše. Ansarat utihnu...

Udisaj za udisajem... u identičnim intervalima. Obojica preživješe.

Drud povuče plam. Ispusti nož. U nevjerici zagledan. Promrmlja neku molitvu, pa se znojav spotače. Drugi ga pridržaše.

Ocu pokaza da priđe... Reče, da svi čuju...

-Ovo je veće od mene - stegnu vilicu - Ako ih ostavimo zajedno, prerašće u nešto užasno... Čudovišno.

-Molim te... - jecao je -... molim te, nemoj da ga ubiješ.

-Ma, šta ti je, čovječe - drud ga presiječe - Nikad nikom život nisam uzeo - primače mu se još bliže - Ali, ne smiju biti zajedno... čim se naspavaju, ždrebe u šumu. Ovo dijete ne smije biti blizu konja... a ovaj at ne smije da živi među ljudima.



* * *

Prođoše godine... bezmalo, tri decenije. Sad već čovjek, sa snagom plemenite životinje, držao se ove strane klanca - onako kako mu je objašnjeno da mora da bude. Samo što mu nisu rekli da će srce da ječi... takvo je od one noći, kada su ih rastekli.

Osjećao ga je... i slao nemušti poziv da se vrati (i da ne prilazi!). Toliko dvojbe. Toliko snu otrgnutih gladi.

Mjesto gdje je nekad bila rupa, prorez u koji je htjela da ucuri smrt, sada bješe puno soka... od života... ali i samoće... i neizrecivih suza.

Patnja za istorodnim je plavetno pregolema.

Ni pjesnici nisu o tome pisali... jer se o tome ne pjeva.

Utjeha nedozvoljena, nada zabranjena.

Ništa od toga...

Ne stvaraj čudovišta!

* * *

Postao je starac. Priča o njemu je toliko puta prežvakana, i skoro zaboravljena među plemenima. Samo strah da ne postane čudovišan... činili su da svako ipak i dalje bude oprezan.

Spustio se i tog dana do obale jezera... da se sa sobom ispriča.

No... ovog puta nije bio sam.

Divan at. Uspravan.

Nisam bio sa one strane klanca...nikada - stigla mu je misao od njega - Poslali su me daleko, mnogo dalje. Sve do istočne strane istoka.

Primače mu se... korak slab... ne zbog godina... već od sreće udrhtan.

Zagrli ga...

-Evo mi te. Evo mi te sada.

Jezero se uzjoguni. Podigoše se vodeni zidovi. Huk kroz klanac puče.

Nešto će da se desi!

Sve se oko njih utamni. Voda vatru proguta, pa je vatra iznutra u paru pretvori.

Snažan stvor na kamen stupi.

Pa se isprsi. I grivu vjetru prepusti.

Neki vele da su gromovi pucali... drugi, da se klanac još više udubi.

Dva bića su duše u jednu stopili... i nešto kolosno načinili.



* * *

Ljudi kao ljudi, tako brzlopleti... Tako grešni.

U obradi tuđih puteva - sve sami magovi i lektori.

Čovječe, ostao si sitan, jer moraš da slušaš šta su ti rekli.

Blijede glave i otegla ponavljanja... ubjeđuju da su drugačiji načini, drugačije ljubavi čudovišna rabota.

Zapis između dva srca je i od runskog pisma veći.

Čemu rođenje, ako ne smije život da ti se desi?

Pokaži im da su pogriješili.

Objasni koliko su neznaveni.

A ti moj dobri, upamti u priči šta ti htjedoh reći...

I naši drevni su monstrume očekivali

... Kentaura su sreli.

Novorođenče si, sve dok ne progledaš.

Tebi od mene - Ansarat.

(Autor je književnik)

---