- Piše: Čedomir Antić

Saznali smo, u drugoj polovini 20. vijeka, da u Crnoj Gori s nama žive potomci drevnih Dukljana. Bilo je to pravo otkriće. Neko je trebalo da stasa za školu, da prouči školski program, pa da čuje za ovu malenu, ali staru zemlju. O Duklji ne postoje kolektivne uspomene. Nju ne spominje narodna pjesma. Oni koji se diče da su im potomci pronašli su Dukljane kod vizantijskih i latinskih pisaca. Zavoljeli su ih kada su zamrzjeli Srbe. Čudno je kako građanska i ocidentalna, natovska i europska Đukanovićeva Crna Gora zasniva svoj identitet na staroj Duklji. Malo je to. Svega trećina sadašnje teritorije i to na jugozapadu države, dijelom i u današnjoj Albaniji. Više od polovine današnje Crne Gore pripadalo je po doseljavanju onoj „užoj” srpskoj državi – Srbiji.

Prije stotinu godina jedan je crnogorski emigrant izjavio da su Crnogorci posebna nacija. Nešto ranije, austrougarska okupaciona uprava je i na pokorenu Crnu Goru primijenila model nacionalnog zatiranja, koji je u Bosni i Hercegovini neuspješno sprovodio Benjamin Kalaj. Zabrana srpskog imena, potiskivanje pisma, prekid veze s ostalim srpskim zemljama, stvaranje novog identiteta... Do danas više puta primijenjen, dobro poznat recept. Za grb i zastavu u Bosni i Hercegovini su se deset godina uzaludno raspitivali. Većina je prihvatala „trikolor”, muslimani su, prirodno, htjeli polumjesec i zvijezdu, vlasti u Sarajevu morale su naposletku da potraže u Budimu u Beču. I našle su! Grb i boje nepostojeće oblasti nazvane po rijeci Rami. Čitavo stoljeće kasnije djeca (a i odrasli) bi u Bosni, Hercegovini i šire, umjesto podsmješljivog „ne!” odmjeravali desnu ruku do lakta i „pokazivali bosanski grb”. Ideje, međutim, žive duže nego ljudi, pa je Kalajev koncept uz pomoć komunističke ustavnosti do danas dobio izvjesnu podršku među muslimanima-Bošnjacima. Naravno da je islamski identitet tamo najznačajniji, ali onoliko od nacije koliko je stvoreno zasnovano je na idejama čovjeka koji je, nakon što je postao kolonijalni guverner Bosne i Hercegovine, zabranio istoriju Srba koju je lično napisao – kao subverzivnu.

Kalaj je devedesetih godina 19. vijeka radio na standardizaciji albanskog jezika. Bugarska naučnica Teodora Toleva je ovo objasnila prije desetak godina u pojedinostima u svojoj zapaženoj doktorskoj tezi. Naravno da Albanci ne bi postali Srbi, da nije bilo djelovanja Austrougarske, ali im možda ne bi bili ovoliki neprijatelji. Možda ne bi bili nacionalno jedinstveni i možda bi Kosovo i sjeverna Albanija u Srbiji bili nešto kao Bretanja u Francuskoj ili Baskija u Španiji?

Model građenja mržnje prema Srbima jasan je i već viđen. Pa zar nije „otac domov’ne” Ante Starčević – prije nego što je ličnom mržnjom i bezmjernom frustracijom redefinisao, krajem srednjeg vijeka konstruisano, „hrvatsko državno pravo” i stvorio moderni hrvatski nacionalizam – vjerovao u „Slaviju, majku veliku” i pokušavao da se zaposli na Velikoj školi u Beogradu? U molbi za zaposlenje je, u vezi sa poznavanjem srpskog jezika, naveo kako je dovoljno da kaže da je rodom iz Like?

Danas, dok u pojedinim balkanskim državama u najviše prosvjetne i kulturne ustanove primaju neobrazovane čudake, kakvi u Srbiji tavore na margini društva, spremne da konstruišu svaki književno zamislivi zaplet kako bi opravdali nove, šovinističke i centralističke države, u Beogradu su obrazovani, istinski naučnici često gledali da o mnogo čemu uopšte ne pišu. Izvori govore o Srbiji i zemljama koje su naselili Srbi u 9. vijeku. Tu nema mnogo dvojbe. Zato je najlakše ni ne spominjati šest srpskih srednjovjekovinih zemalja, ni ne raspravljati o tome zašto je Konstantin Porfirogenit spomenuo da su Srbi naselili Neretljansku kneževinu, Zahumlje i Travuniju, ali nije na isti način pisao za Duklju. Duklju koja nije ujedinjavala albanske ili hrvatske, već upravo srpske zemlje. Od prve latinične istorije Crne Gore (objavljene u ovom vijeku) do Istorijskog atlasa Bosne najlakše je jednostavno preskočiti i zanemariti ovo. Uostalom, zar nisu važniji „dukljanskih” stotinu od trista godina u državi Nemanjića i naslednika? Zar nije bitnije šta je smislio neki crnogorski patriota iz druge polovine 20. vijeka, od crkvene tradicije, svetosavlja i Kosovskog zavjeta?

Meni je jasno da su procesi koji su započeti s jugoslovenstvom i komunizmom nepovratni. Ali, druga je stvar dozvoliti da se pod maskom liberalizma, demokratije i ljudskih prava vrše šovinistički projekti asimilacije jednog naroda. Mi smo i danas Srbi. Koliko god da nas je preostalo. Imamo svoju istoriju, tradiciju, kulturu i jezik. Imamo i budućnost – sa drugima, kao ravnopravni. Ili samostalni u nekoj „Srpskoj zemlji”, „Staroj Hercegovini”... – baš kao i naša braća u Srbiji i Srpskoj.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---