-Piše: Mihailo Medenica
Žalosno je koliko ste isti – bijedo vlastodržna i bijedo vlastoželjna! Ista bijeda, drugo pakovanje… Bijedna ambalaža, a sadržaj davno isteklog roka trajanja.
Bijeda…
Vidite li, možda, gdje nanovo gore srpske kuće na presvetom Kosovu i Metohiji?!
Bezmalo svakog dana plamen zvijeri satre jedan prag, jednu ikonu, jedno ognjište, jedno ime…
Srbinovo, praotačko, zavjetno…ime svakog od nas.
A, zašto biste pa vidjeli – ne gore vaše verige, no tamo nekog Srbina što se budalasto raduje božuru.
Šta vi znate o cvijetu, najdivnijoj mirisnoj tapiji Srbina na zavjetovinu, cvijet k’o cvijet, jelda?
Šta je za vas šam– dud u porti pećke svetinje?
Drvo k’o drvo, pa još prastaro, ničemu valjano… Jeste li kad prešli prstima preko te mile kore, kao da vjekove čitate?
Kao ono Brajevo pismo, prevučete polako prstima niz grane i progledate kraj očinjeg vida.
Glupost, jelda?
Cvijeće, drveće, livade, gore, nekakvi manastiri, neke zgarevine, preorana groblja, daleka sela u crnini i starice što izađu pred namjernike misleći da nose glas o sinu…
Zadržao se negdje u božurima, jutrenjima sa kurjacima vrh Prokletija, eno ga na mobi s anđelima, sad će samo da isprosi preklanu mladu najljepših istrgnutih očiju…
Ma, gluposti, jašta!
Priča o Srbinu na Kosovu i Metohiji i Srbiji bez Kosova i Metohije…toliko krvi, jauka, raspeća, vječnoga stradanja zarad života vječnog, bijedno pobrajanje…
Plamen k’o plamen, pa šta?!
Šta je vjekova Srbija gorela i dogorijevala, pa još koji prag, ikona, kolijevka, verige, ime, opanak, manastir…
Zar to da vas prene, daleko bilo!
Luda starica što se još sinu nada, a zvijeri mu davno kosti oglodale i razvukle kojekude.
Da zbog nje zastanete na tren i budete ljudi…
S mukom, znam, jer najteže je natjerati se da budeš čovjek kad to rođenjem nisi, pa još zbog neke babe, božura, duda, dalekih sela što vazda kamen polažu na tinjavini temelja praotačkih, al’ polažu… Evo se čauši Srpske liste ponovo svijaju uz skute voljenog krvnika…
Koliko god da je krvi na prokletim rukama
Ramuša Haradinaja – ništa je koliko Ibra i Drima mogu zahvatiti da mu ih operu i obrišu obrazima janičara.
Izdaće
Vučić, nema spora, no izdaja će se odazivati imenom svakog od vas jednako, jer važna je samo prokleta vlast, zar ne?! To samo neke kuće na Kosovu i Metohiji gore… Tuđe.
Nekih tamo Srba, bezimenih. Budala što se sviju oko božura kad procvjeta k’o oko kolijevke djeteta na darivanje… Što pod uzglavljem čuvaju kamen satrtog manastira, pa kad anđeli pozovu na mobu… Ma, gluposti.
Neka su vama lake noći, bijedo vlastodržna i bijedo vlastoželjna, a ako vas šta prene iz sna ne sjekirajte se, to se samo izdaja odaziva imenima vašim.
Pisah i ponoviću – nije Kosovo i Metohija tek šaka zemlje, već je Srbija šaka jada bez Kosova i Metohije!
Jada kojem svi zajedno kumujete, jer nije Vučić ono najgore protiv čega se borite, već ono što tako silno želite da budete…
)){kind=small}
