- Piše: Milutin Mićović

Ide kao da iza njega stoji moćna država, a ne niko. Misli kao da dolazi sa carskog dvora, a kako hljeb zarađuje, niko ne zna. Gleda kao da su mu oči stalno pune neba. Na zemaljske stvari skoro i ne gleda, tek prolazi mimo.

Ljudi misle o njemu kao o onom ko nije od ovoga svijeta, a on misli, potrebniji je ljudima nego drugi, običnim poslovima zabavljeni. Misli i govori jezikom koga niko dovoljno ne razumije. Ide putem za kojeg niko ne zna kud vodi.

Kažu da mnogo šta zna, a knjigu nikakvu ne otvara. Neko kaže da čita nebesku knjigu. Našao je negdje, samo on zna gdje, i čita, samo on zna kako. Savladao ta slova, niko ne zna kod kojeg učitelja. Ne čita, nego se napije njenog nektara, a onda je zdrav, i veseo, i jak, nosilac sunca, ide između nas.

Sve što zna, ništa nikom ne znači, a on misli da se otvaraju pupoljci i cvjetovi od njegovih misli. I da divlje zvijeri postaju manje divlje. I da ljudima stane lakše na srcu, kad on aktivno misli i živi. I kad je sam, kaže, zajedno je sa svima, iako to drugi ne vide.

Jedni kažu da je mračan, uvijek zamišljen nekim paklom, drugi kažu – s njegovog lica ogrijava svjetlost i čudesna toplina.

Pokušavali su mnogi da s njim razgovaraju, ali su svi ustanovili da ne govore istim jezikom. On govori našim jezikom, ali u njegovom jeziku ima nešto što nema u našem.

Neki su htjeli da ga protjeraju između nas, ali on se vrati uvijek nekim nevidljivim putem. Neki su pokušali da ga ubiju, ali im se okrenula sprava u ruci i poubijali sebe.

On nikom ništa konkretno ne treba, nikom ništa konkretno ne znači, ali je kod svih prisutan, kao neka neophodna zračeća čestica u njihovom mozgu. Čestica od koje može da zaboli glava. Čestica od koje može da se razvedri u duši i kad odsvakud navale mrakovi i ponori.

Mnoge je sablaznio njegov odgovor na prosto pitanje: „Šta radiš?“ Njegov odgovor je najčešće glasio: „Ne radim ja, u meni Neko nešto radi!“ Šta mu to znači, niko ne zna. On ne radi, ali Neko u njemu „radi“? Ko je taj „Neko“? On sjedi, kao što uvijek sjedi, ali u njemu „Neko uvijek ustaje i živi kao na vatri“.

Drugi njegov čuveni odgovor na pitanje „Šta radiš?“ jeste: „Jedno isto.“ Može li biti rad nešto što je – „jedno isto“?! Ima li išta u životu „jedno isto“? „Jedno isto“ je valjda samo u smrti, ili na nebu. Ali on to izgovara s radošću, kao da daje odgovor na mnoga, ljudima nerazrješiva pitanja.

A da bi njegov život i njegovi odgovori pojačali čuđenje, pobrinuo se i sam, dajući na isto pitanje i treći, sasvim suprotni odgovor: „Orem“, kaže. „Ore“ čovjek koji u ruke ne uzima ništa teže od olovke. Ore li olovkom? Ore li mislima? On taj odgovor daje bez obzira na vrijeme. „Ore“ kad je zemlja pod ledom. „Ore“ kad je zemlja pod vodom. „Ore“ kad se ne vidi prst pred okom?!

Ore zemlju čovjek koji je stranac na zemlji? Šta ore čovjek kome su nebeske brige bliže nego zemaljske? Možda preorava svoju crnu plot svojim crnim mislima!?

Kad su ga na trgu radoznalci upitali: reci nam kako ti živiš, odgovorio im je riječima od kojih su ostali u šoku: „Vaš život odlazi od vas, i dolazi meni da sa mnom živi“. A kad su ludaku pod prijetnjom rekli da im objasni tu glupost, rekao je: „Vi još nijeste ni jednu jedinu riječ progovorili sa svojim životom. Zato odlazi od vas, i dolazi meni.“

(Autor je književnik)

---