-Autor: Branko Milanović

Vjerujem da se svako sjeća prelomnih trenutaka u svojoj ideološkoj i političkoj istoriji: to su trenuci kada se čitav svijet ideja i uvjerenja koje smo godinama sticali i razvijali iznenada ruši.

Ja sam prošao kroz tri takva trenutka. Sva tri odlično pamtim.

U vrijeme rata u Vijetnamu pohađao sam gimnaziju u Belgiji. Antiimperijalističke parole i osude rata bile su na svakom koraku, od novinskih naslova do školskih časova. Protivljenje ratu praktično se podrazumijevalo, pa nisam mogao ni da zamislim ljude koji rat podržavaju. Ipak, kao dobar mladi marksista, pretpostavljao sam da ubijanje hiljada Vijetnamaca mogu podržavati samo ljudi koji od rata imaju neku korist, dakle, kapitalistički finansijeri i američka vladajuća klasa. Nova nastavnica engleskog jezika u našoj školi uvela je praksu da na časove donosi Time ili Newsweek da ga zajedno čitamo. To je bio pun pogodak. Časopis je poslije časa davala nekome od učenika da ga ponese kući. Jedne sedmice red je došao na mene. Na povratku iz škole otvorio sam časopis i ugledao veliku fotografiju Niksona u posjeti Čikagu ili Detroitu, gdje su ga dočekale stotine građevinskih radnika koji su sjedjeli na skelama, mahali američkim zastavicama, pozdravljali ga i iskazivali podršku njegovoj politici u Vijetnamu. Nisam mogao da vjerujem svojim očima. Mislim da sam do kuće pješačio čitav sat, jer sam usput zastajao da ponovo pogledam onu sliku: da li je sve namješteno, da li su to stvarno radnici ili agenti koje je poslala CIA da mašu zastavicama? Razmatrao sam sve opcije koje su se uklapale u moja ideološka uvjerenja, ali nijedna nije bila sasvim prihvatljiva. Činilo mi se da je Nikson zaista naišao na topao prijem, kao što je autor članka tvrdio i da američka radnička klasa zaista podržava rat. Pitao sam se kako je moglo da se dogodi nešto što je ideološki „nemoguće“. Sa svojih 17 godina nisam uspio da pronađem odgovor i ovo pitanje me je dugo proganjalo. To su bile moje prve ideološke sumnje.

II

Politička situacija u Jugoslaviji počela je da se pogoršava 80-ih godina. Sukobi između republika bili su sve oštriji, a izražavanje nacionalističkih osjećanja, koje bi u prošlosti bilo kvalifikovano kao „govor mržnje“ za koji se ide u zatvor, postalo je uobičajeno i otvoreno. Ipak, vjerovao sam da su to ostaci burne prošlosti starijih generacija, među kojima je bilo dosta onih koji su podržavali neke od fašističkih frakcija. Mlađe generacije, vjerovao sam, budući po definiciji progresivne, antinacionalistički nastrojene i udaljene od religije, moraju biti drugačije.

U tom uvjerenju pitao sam sina jednog prijatelja, koji je tada išao u srednju školu (približno istih godina kao ja u vrijeme moje prve ideološke epifanije pred slikom američkih radnika), da li su njegovi školski drugovi prozreli nacionalističku megalomaniju Srbije i da li se zalažu za jednaka prava svih etničkih grupa. Pitao sam i šta drugi učenici misle o albanskom pitanju i kako bi se taj problem mogao riješiti. „Mi smo za to da se Albanci pobiju. Da riješimo taj problem jednom zauvijek“, odgovorio je ležerno.

III

Deceniju kasnije, u doba kada je Amerika bila na vrhuncu moći, živio sam u Vašingtonu. Jedina preostala globalna supersila za relativno kratko vrijeme je vojno intervenisala u Panami, Srbiji, Avganistanu, Iraku i Libiji. Bio sam svjestan nesklada između stvarnosti i načina na koji se stvarnost prikazuje u američkim medijima, jer sam prethodno radio kao predstavnik Svjetske banke u zemljama u tranziciji 90-ih godina, najviše u Rusiji. Jedan od razloga za pisanje knjige „Dohodak”, nejednakost i siromaštvo tokom tranzicije u tržišnu ekonomiju jeste to što sam želio da ostavim trag i na jednom mjestu činjenicama dokumentujem šta se zaista događalo sa siromaštvom i nejednakošću u doba takozvane „tranzicije“. I danas sam veoma ponosan na tu knjigu, iako je rijetko citirana.

Ispade američke supersile tumačio sam kao posledicu uticaja vojno-industrijskog kompleksa i zaostalih imperijalističkih ambicija nekolicine republikanaca. Nisam se posebno interesovao za američku unutrašnju politiku i vjerovao sam da demokrate, ukupno uzevši, nisu znatnije doprinijele obnovi američkog imperijalizma. Svi moji prijatelji glasali su za Demokratsku stranku, a bili su razumni i pristojni ljudi. Kada se 2003. godine spremao rat u Iraku, bio sam u Karnegijevoj fondaciji za mir u svijetu, gdje su – primjereno imenu institucije – svi bili duboko pogođeni najavama dolazećeg rata. Desilo se da sam se zatekao u kancelariji veoma uvažene osobe koja je pala u očaj slušajući lažno svjedočenje Kolina Paula pred Ujedinjenim nacijama, kojim je otvoren put za agresiju, baš u trenutku kada su to svjedočenje uživo prenosili na televiziji. Takav je bio moj opšti utisak o liberalima kada sam deceniju kasnije dobio poziv da se priključim mejling listi na kojoj su relativno uticajne osobe iz medija naklonjenih demokratima raspravljale o važnim tekućim pitanjima. Moj prvi pokušaj temeljio se upravo na utisku koji sam stekao tokom godina: da su u pitanju pristojni ljudi, antiimperijalisti, kojima je stalo do mira i ostatka svijeta. Ali brzo su me razuvjerili. Vještom kazuistikom (svi su bili inteligentni i odlično obrazovani) branili su i zastupali najrazornije i najpogubnije politike.

Kada sam čuo da je Pankaj Mišra objavio novu knjigu, „Isprazni fanatici”, naslov me je odmah privukao. To su zapravo ljudi s kojima sam pokušavao da diskutujem! Bili su uljuljkani u svoje udobne živote u skupim predgrađima. Pisali su otrovne članke koji će dovesti do smrti hiljada ljudi pijuckajući kafu u Starbaksu i provjeravajući spisak dnevnih obaveza koje im je supružnik tog jutra ostavio: „podigni stvari sa hemijskog čišćenja“, „kupi špagete“, „pozovi majstora da popravi klimu“… Onda bi sa novom energijom požurili da završe tekst kojim pozivaju na nove vazdušne udare i stave tačku na poslednji pasus, koji će zato izgledati pomalo nedovršeno. Ali skoro je četiri sata. Vrijeme je da se djeca pokupe iz škole.

Peščanik.net

---