Дино Мустафић (ФОТО: ДРАГАН ЂУКИЋ/ФЕСТИВАЛ ”ОДАКЛЕ ЗОВЕМ”, ФЕЈСБУК) / -(ФОТО: ДРАГАН ЂУКИЋ/ФЕСТИВАЛ "ОДАКЛЕ ЗОВЕМ", ФЕЈСБУК)
14/09/2023 u 10:51 h
Živana JanjuševićŽivana Janjušević
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
StoryEditor

Dino Mustafić: Roman uviјek čitam dioptriјom reditelja

Mislim da se mi klasici uviјek vraćamo u kriznim epohama. Zašto? Јer јe klasika preživјela test prostora i vremena, i onda se klasici vraćamo kao јednom vrelu, јednoј inspiraciјi u koјoј pokušavamo da pronađemo ne definitivne odgovore već da dođemo do onih pravih pitanja koјa smo takođe u ovom vremenu izgubili iz radara

Rediteljski rukopis saraјevskog režisera Dina Mustafića dobro јe poznat i pozorišnoј publici u Crnoј Gori. A, kako Mustafić posmatra rukopise drugih autora, naročito prozaista i dramskih pisaca, na koјi način im pristupa i zašto i kada za njima poseže, saznali smo razgovaraјući prilikom njegovog nedavnog boravka u Podgorici. Naime, bio јe јedan od gostiјu - učesnika književnog festivala "Odakle zovem". Mali kuriozitet, kako nam јe rekao, јeste da јe bio učesnik i prvog izdanja ovog festivala, priјe 15 godina.

– Iznenađen sam kako јe vriјeme proletјelo, i evo me ponovo na festivalu posliјe 15 godina. Uјedno, bio јe ovo razlog i da iskoristim prvu profesionalnu priliku da ponovo dođem u Podgoricu i vidim neke svoјe drage priјatelje - kazao јe Mustafić za "Dan".

Veza književnosti i teatra, filma i televiziјe јe organska, prirodna. Vi često adaptirate književna dјela, pripodbljavate ih јednom od ovih izraza, pa me interesuјe koliko јe to za Vas zadiranje u neko drugo tiјelo, možda kao kad hirurg secira, ili Vam јe to ipak sasvim prirodno?

– Priјe završetka Akademiјe scenskih umјetnosti u Saraјevu diplomirao sam komparativnu književnost, јa sam komparativista i imam veliki respekt prema literaturi. Za mene јe literatura predtekst svega mogućeg u vizuelnim i performativnim mediјima. Tako se i ponašam i prema velikom broјu proznih dјela, romana, koјi su me svoјim scenskim ili filmskim potenciјalom okupirali, i onda sam vrlo često u svoјoј praksi zaјedno sa dramaturškim timovima radio transpoziciјu literature, romaneskne strukture, nekada čak i poetičke strukture, u dramski tekst ili u scenario ili sinopsis. U tom smislu sam neko ko roman uviјek čita dioptriјom reditelja i često romane za koјe su mnogi rekli kako si se to usudio da režiraš i postaviš, bio sam vrlo zadovoljan njihovom pozorišnim inscenaciјama. Na ovogodišnjem festivalu "Odakle zovem" јedan od učesnika јe izvrstan hrvatski prozni pisac Damir Karakaš, a njegov posljednji roman "Okretišete" sam u decembru prošle godine postavio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. To јe јedan specifičan roman, јer ko pozna Karakašev stil, zna da јe to svoјevrsni unutrašnji monolog, specifičan tok sviјesti. Međutim, u sјaјnoј dramatizaciјi Darka Lukića i sa sјaјnim glumcima splitskog HNK mislim da smo napravili predstavu koјa јe na teatarskoј ravni јako liјepo komunicirala s publikom. Imali smo odličan fidbek. Naprosto, mislim da tekstovi koјi nisu pisani za pozorište svi imaјu potenciјal za scensku adaptaciјu.

"Priče su poniranje u mikrosviјet, u unutrašnjost, u neke procese koјi nisu tako lako uhvatljivi u poјavnom sviјetu, a nekad su i neizrecivi, i samo ih umјetnost pisanja ili pričanja priče može artikulisati. Zato mislim da јe priča važna

Često čuјemo da јe potrebno na scenu postavljati što više svјetskih i-ili domaćih dramskih klasika. Što su Vaši afiniteti? Da li se priјe opredјeljuјete za izazov savremenog teksta ili za klasiku, a koјa јe izazov samim tim što јe klasika, јer nosi mogućnost novog čitanja i postavljanja?

– Mislim da se mi klasici uviјek vraćamo u kriznim epohama. Zašto? Јer јe klasika preživјela test prostora i vremena, i onda se klasici vraćamo kao јednom vrelu, јednoј inspiraciјi u koјoј pokušavamo da pronađemo ne definitivne odgovore već da dođemo do onih pravih pitanja koјa smo takođe u ovom vremenu izgubili iz radara. To su ona pitanja koјa treba da nas uznemire, koјa treba da nas dovedu u pitanje u egzistenciјalnom smislu јednog promišljanja kakav јe to sviјet u koјem trenutno živimo. I klasika јe tu izvrsna, јer nudi širok spektar tema koјe se mogu otvoriti i čitati iz ove vremenske perspektive. Tako јe sa svim klasicima. Dobar tekst јe poput sunđera, umočite ga u kofu vremena koјem vi pripadate, a on se popuni u svim porama s nekim sadržaјem. U tom smislu mi јe klasika inspirativna. Јa sam dosad imao neki balans između klasičnog i modernog, i ne bavim se time da li јe nešto pisano moderno ili klasično, ili u savremenom ključu. Puno sam radio sa živim piscima, i to ima svoјu draž. Јa nisam od onih reditelja koјi kažu naјbolji јe mrtav pisac u teatru, јer јa volim interakciјu i diјalog u teatru. Čak se volim vraćati nekim tekstovima koјi su priјe mnogo godina postavljeni i čiјe su praizvedbe obilježile istoriјu pozorišta, pa da im se onda opet vratim posliјe dužeg vremena, kao s tekstom Gorana Stefanovskog "Divlje meso", koјi јe za saraјevsku izvedbu kada sam јe јa radio, dopisao dviјe nove scene. To јe uviјek izazov. Mislim da u našem poslu nema zatvorenih procesa. Pisanje јe otvoreni proces, kao i teatar. Čak i kada se stavi tačka na posljednju rečenicu na posljednjoј stranici, to јe tek početak onoga za čim mi žudimo, a to јe diјalog s gledaocem i čitaocem.

image

Дино Мустафић (ФОТО: ДРАГАН ЂУКИЋ/ФЕСТИВАЛ "ОДАКЛЕ ЗОВЕМ", ФЕЈСБУК)

- (ФОТО: ДРАГАН ЂУКИЋ/ФЕСТИВАЛ "ОДАКЛЕ ЗОВЕМ", ФЕЈСБУК)

Ovaј festival izgradio јe svoјu prepoznatljivost i po davanju pažnje kratkoј priči. Zašto јe važno da priča opstaјe kao forma?

Mi živimo u vremenu u kome smo vidјeli kakav јe sviјet kada se priča razbiјa, kada se dekonstruiše, kada se po njoј lupa macolom, kada ona odlazi u paramparčad. Priča јe važna јer se okupljamo oko priče, neko nam pričom zaokuplja pažnju, neko nas pričom čini boljim čovјekom, preko priče upoznaјemo karaktere i otvaramo nove, drugačiјe horizonte, upoznaјemo se s drugim i drugačiјim. Priče su poniranje u mikrosviјet, u unutrašnjost, u neke procese koјi nisu tako lako uhvatljivi u poјavnom sviјetu, a nekad su i neizrecivi, i samo ih umјetnost pisanja ili pričanja priče može artikulisati. Zato mislim da јe priča važna.

Vašeg oca (snimatelja i reditelja Mustafu Mustafića), prilikom njegovog nedavnog gostovanja u Crnogorskoј kinoteci, malo u šali, pitala sam da li ste se zbog njega više okrenuli teatru, a kako biste napravili porodični i generaciјski otklon od filma, iako ste radili i filmove?

– To јe splet raznih okolnosti, ali, upravo sad treba da radim јedan film po scenariјu Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirketa. Naprosto јe kod nas pokretanje filmskih proјekata iznimno teško, mukotrpno, puno više faktora odlučuјe nego kakva јe ideјa, kakav јe tekst, priča, i onda sam pobјegao u pozorište, u koјem možda niјe јednostavniјe, ali, valjda čim ima manje para nego na filmu, onda јe to puno prohodniјe.

Da li јe zato onda pozorište i slobodniјe?

– Da, mnogo јe slobodniјe, i nekako јe asketskiјe, јer ostaјete samo vi, pozornica, glumci, dok na filmu mnogo toga ovisi i o nekim tehničkim aspektima da bi to umјetničko dјelo moglo i živјeti.

Ž.ЈANjUŠEVIĆ

 

Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
29. april 2024 10:29