Južna Afrika, ksenofobija i traženje krivca

Piše: Kenan Malik

Ovo liči na govore na skupu britanskog desničara Tomija Robinsona ili na protestima ispred nekog hotela za azilante. Ali antiimigrantski sentiment je zarazio i Južnu Afriku. Tokom poslednjih mjeseci u toj zemlji vodi se brutalna kampanja protiv afričkih imigranata, u kojoj su najmanje četiri osobe ubijene, na hiljade protjerano iz svojih kuća, dok su vlade mnogih afričkih zemalja prinuđene da organizuju masovne evakuacije svojih državljana iz Južne Afrike. U mnogim mjestima demonstranti su išli od vrata do vrata zahtijevajući provjeru dokumenata stanara. Protjerano je stotine stranaca koji su bili primorani da spavaju na ulicama ili u improvizovanim kampovima. Demonstranti su blokirali bolnice i domove zdravlja i zabranili pristup svim nedržavljanima Južne Afrike.

Većinu protesta i veliki dio nasilja organizovale su dvije grupe. Prva je Operation Dudula, što na zuluu znači "ukloniti silom". Pojavila se početkom 2020-ih organizujući napade na migrante koji se bave trgovinom, a danas su registrovana politička stranka. Druga grupa je March and March koja sebe opisuje kao samonikli (grassroots) pokret građana i koristi zulu nacionalističku simboliku. "Abahambe!" ("Neka odu!" na zulu jeziku) je glavni poklič ovog pokreta. Demonstranti tvrde da ciljaju samo migrante bez dokumenata, ali se u praksi gotovo uopšte ne pravi razlika između legalnih i ilegalnih migranata. Bilo je zahtjeva i da se iz zemlje protjeraju državljanke Južne Afrike koje su u braku sa strancima.

Kenan Malik

Antiimigrantski pokret ima podršku siromašnih i nezaposlenih. Južna Afrika je zemlja sa vjerovatno najvećom društvenom nejednakošću na svijetu, koja je dodatno porasla od kraja aparthejda. Džini koeficijent je mjera dohodovne nejednakosti u kojoj 0 predstavlja savršenu jednakost, a 1 maksimalnu nejednakost. Za evropske zemlje ovaj koeficijent iznosi oko 0,25-0,35, za SAD 0,41, a za podsaharsku Afriku kao cjelinu 0,58. Za Južnoafričku Republiku on iznosi 0,63. Najbogatijih 10 odsto stanovništva Južnoafričke Republike uživa između 71 odsto i 85 odsto ukupnog bogatstva, dok se siromašnija polovina bori za svega 4-7 odsto.

Zvanična stopa nezaposlenosti iznosi 32 odsto, dok "proširena" stopa, kojom su obuhvaćeni i oni koji su odustali od traženja posla i stoga je preciznija, iznosi 43,7 odsto. Među mladima od 15 do 24 godine, više od 60 odsto je nezaposleno.

Svako osmo domaćinstvo i dalje živi u "neformalnim naseljima" – u barakama. Više od polovine domaćinstava nema tekuću vodu, dok 14 miliona ljudi nema toalet povezan sa kanalizacijom. Istraživanja pokazuju da je "procenat stanovništva sa pouzdanim pristupom vodosnabdevanju trenutno manji nego što je bio 1994. godine", kada je aparthejd okončan.

Težak položaj južnoafričke radničke klase i njihov osjećaj da su obećanja iz perioda nakon aparthejda iznevjerena potpuno su stvarni. Ali to ima vrlo malo veze sa migrantima. Prema jednoj procjeni, čak i kada bi svi stranci bili protjerani, a sva njihova radna mjesta dodijeljena domaćem stanovništvu, stopa nezaposlenosti bi i dalje iznosila 37,6 odsto.

Nejednakost je, kako primjećuje ekonomista Kvezi Mabasa, proizvod politika koje sprovode država i privatni sektor. Deindustrijalizacija, liberalizacija trgovine i deregulacija finansijskih tržišta doprinijele su uništavanju "sektora koji su istorijski zapošljavali velike delove crnačke radničke klase". Dok mali broj radnika uživa standardna radna prava, većina "radi na nesigurnim poslovima uz minimalnu zaštitu prava", što olakšava "njihovu eksploataciju kroz fleksibilnost tržišta rada".

Politike štednje dodatno su produbile siromaštvo, dok je državna korupcija, često organizovana preko Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), postala toliko rasprostranjena i povezana sa organizovanim kriminalom, uključujući i fenomen poznat kao zarobljena država – da je potkopala demokratske procese i onesposobila pružanje osnovnih javnih usluga, uključujući snabdevanje vodom i električnom energijom. Tako je stvorena, kako se navodi u jednom izvještaju, "samoodrživa, samoodbrambena i rastuća kriminalna ekonomija".

Tokom proteklih 30 godina, primjećuje pisac Dankan Nortije, "Južna Afrika je bila veoma uspješna u smišljanju slogana", ali "sve manje ljudi osjeća da ti slogani nešto znače". Moralni autoritet koji je ANC stekao svojom ulogom u rušenju aparthejda odavno je iščezao. Grupe poput Operation Dudul i March and March daju priliku "onima koji su se osjećali zapostavljeno da nešto i urade, da učestvuju u nekoj opipljivoj akciji, što je mnogo više od iznevjerenih obećanja". To je, zaključuje Nortije, primjer "mobilisanja marginalizovanih protiv marginalizovanih", dok "oni na vlasti sjede po strani i smješkaju se".

Mnogi pripadnici političke klase ogrezle u korupciji aktivno su doprinosili raspirivanju antiimigrantskog raspoloženja. Pokret March and March naročito je blizak novoj političkoj partiji uMkhonto Wesizwe, koju danas predvodi bivši predsjednik Džejkob Zuma, koji je veći dio života proveo kao jedan od vodećih ljudi ANC-a i bio povezan sa korupcionaškim aferama. Kroz ovakvu političku agitaciju, strano porijeklo se, kako kaže politički filozof Anje-Nkventi Njamnjoh, "predstavlja kao nešto opasno, destabilizujuće, opterećujuće i moralno sumnjivo".

Lokalni faktori nesumnjivo su odigrali važnu ulogu u podsticanju ksenofobičnog nasilja koje danas potresa Južnu Afriku. Ali isti procesi se uočavaju u Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Indiji i drugim zemljama širom svijeta. Južna Afrika na najočitiji način pokazuje šta se događa kada gnjev iznevjerene radničke klase postane sredstvo koje pojedini djelovi elite koriste da skrenu pažnju sa sopstvene odgovornosti i spriječe sprovođenje političkih i ekonomskih politika neophodnih za stvarne društvene promjene.

The Observer, prevela Luna Đorđević

peščanik.net

(Autor je pisac, predavač i novinar)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"