Pogled iz Atine

Piše: Janis Varufakis

Umjesto toga, prepustio sam se emotivnoj, sasvim ličnoj, atinskoj meditaciji na temu globalnog hegemona čija istorija i postupci utiču na sve nas.

Prvo sjećanje na ulazak Amerike u moj život vraća me u jedno vrelo popodne početkom juna 1968. Nešto više od godinu dana nakon što je državni udar, koji je CIA podržala, gurnuo Grčku u naručje fašističke diktature, majka i ja smo šetali pored obnovljenog starog stadiona na kom su održane prve moderne Olimpijske igre 1896. godine. Popodnevnu tišinu iznenada je prekinuo dječak koji je prodavao novine, izvikujući na sav glas da je ubijen neki Amerikanac. Majčine oči su zasuzile. "On nam je bio poslednja nada", rekla je.

Ubijeni Amerikanac bio je Robert F. Kenedi, u koga je moja majka, s pravom ili ne, polagala velike nade, ne samo za oslobođenje nas u Grčkoj, nego i za mir u svijetu. To je bio moj prvi ubrzani kurs o značaju Amerike za ostatak planete, kao i o njenim unutrašnjim kontradikcijama.

Izvještaji o ubistvima u Americi stizali su, naravno, i ranije i to nas je teško pogađalo, posebno u slučaju Martina Lutera Kinga i Malkolma X-a. U godinama koje su slijedile, vijesti su bile ispunjene svakodnevnim ratnim užasima u Vijetnamu i komplikovanim detaljima afere Votergejt. Njihova protivteža bile su emotivne, nijansirane i estetski sofisticirane kritike istih zbivanja koje su nam stizale upravo iz Amerike.

Janis Varufakis

Postoji li bolji način da se naslika zločinačko ludilo rata u Vijetnamu od Apokalipse danas Francisa Forda Kopole? Ima li temeljnijeg raskrinkavanja endemske korupcije u Kaliforniji od Kineske četvrti Romana Polanskog? Ili priče o Votergejtu od Svih predsjednikovih ljudi Alana Pakule? Postoji li bolji prikaz svega što je radila CIA od Tri Kondorova dana Sidnija Polaka? Ili upečatljiviji prikaz svijeta podzemlja od Kopolinog Kuma ili Skorzeseovog Taksiste?

Kada sam dorastao do čitanja teških knjiga, američki autori su mi otvarali prozore s kojih sam mogao da sagledam uzbudljive krajolike američkih unutrašnjih kontradikcija. Teorija dokoličarske klase Torstena Veblena pružila mi je bolje razumijevanje američkog kapitalizma nego bilo koji ekonomski tekst, konvencionalni ili polemički. Stenbekovi Plodovi gneva su utisnuli u mene sve užase Velike depresije i veličinu nju dila na način na koji to nijedan ekonomista nije uspeo.

Kada sam počeo da slušam muziku, rokenrol mi je bio ulaznica za ritam i bluz, žanr koji me je podučio tome šta je američka sloboda – ili njeno odsustvo. Postoji li bolji sažetak stapanja Hegelovog dijalektičkog koncepta slobode sa stanjem na američkom jugu od stihova iz sjajne bluz pjesme koju je prvi snimio Rej Čarls, a kasnije i Solomon Burke, "Niko od nas nije slobodan, dok je i jedan od nas u okovima"?

Godinama kasnije, skulpture Donalda Juda u Marfi u Teksasu pomogle su mi da shvatim značaj proizvodnje za oblikovanje američke kulture. Tamo sam prvi put vidio kako su artefakti američke industrije – nenašminkana faktičnost industrijskih materijala – oblikovali razumevanje našeg okruženja i međuigre svetlosti i zapremine, čak i ovde u Evropi.

To je u Americi bilo vrijeme zajedničke kreativne introspekcije i svuda se osjećala mogućnost katarze. Kao što Aristotel objašnjava u Poetici, tragedija nije zabava kojom se ubija vrijeme, već građanska sudnica. To je ono što su američki pisci, muzičari i filmski stvaraoci radili: izvodili su svoje najdublje strepnje pred porotu. Shvatali su da autentični tragični heroji – poput Edipa, Antigone i Prometeja – po sebi nisu ni dobri ni loši ljudi; kao i većina Amerikanaca, samo su postupali u skladu sa sopstvenim dubokim shvatanjem pravde i "istine" pred kojom su osjećali dužnost da je podrže.

Tragedija je u tome što je svemir, ili vjerovatnije polis, njihove postupke podijelio u suprotstavljene, zaraćene tabore. Prisustvujući stradanju koje otuda proizilazi, publika dobija priliku da se pročisti i oslobodi sopstvenog nagomilanog straha i užasa. To je trenutak katarze koji je Americi na kraju ipak uskraćen.

Katarzu je spriječio nagli prelazak ekonomije s proizvodnje viškova na generisanje deficita, što je istorijski obilježeno Nixonovom šok terapijom 1971. godine, što je bio kraj sistema ustanovljenog u Breton Vudsu. Već 80-ih godina, američke filmove i knjige koje sam volio zamijenili su pamfleti grubog šovinizma kao što su Rambo, Top Gan i Kraj istorije Francisa Fukuiame.

Naravno, sposobnost samorefleksije nije sasvim nestala. Katarza je izostala zato što su američke elite uspjele da pretvore deficit u izvor sopstvene nekontrolisane snage. Dok se strani kapital s entuzijazmom slivao u Njujork, Oliver Ston je u Vol stritu uhvatio trenutak uspona Gordona Gekoa ovog svijeta.

Stonov film je nastao na početku ere u kojoj će održavanje američke moći biti praćeno stalnim produbljivanjem ekonomske nesigurnosti – što je proces koji je osiromašio mnoge ljude u Sjedinjenim Državama i ostatku svijeta, a vlasnicima kapitala denominovanog u dolarima omogućio da se nevjerovatno obogate. Više od četiri decenije vodi se globalni klasni rat protiv radnih ljudi čitavog svijeta, posebno onih u Sjedinjenim Državama, što je spriječilo katarzu i razrješenje američke tragedije.

Umjesto toga, prvo finansijalizacija, a potom i kapital u oblaku, tehno vlastela i vještačka inteligencija, produbljivali su raskol unutar američkog društva, što je konačno proizvelo Donalda Trampa. Zato Amerika danas gomila bezumnu, sirovu moć, dok nestabilnost eksponencijalno raste. Katarza koja je na 200. godišnjicu Amerike izgledala sasvim dostižno, pola vijeka kasnije je nezamisliva. Na veliku žalost svih nas.

Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je ekonimista, bivši grčki ministar finansija)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"