Novoizabrani sekretar za kulturu i sport u Podgorici Nela Savković Vukčević grlato najavljuje ovih dana da će u nizu projekata iz ove oblasti, čije ostvarenje predstoji, jedan od najznačajnijih biti obnavljanje spomenika „velikom vojvodi i pjesniku” Mirku Petroviću, ocu crnogorskog kralja Nikole Prvog, odnosno starijem bratu njegovog prethodnika na crnogorskom tronu, knjaza Danila.
Taj spomenik, nekoliko metara visoki obelisk, prije bezmalo 130 godina, 1886., podigao je u centru nove Podgorice njegov sin, tada moćni knjaz Nikola, koji je uz to, taj dio Podgorice nazvao Mirkova varoš. Spomenik je tu stajao sve dok je trajala moć knjaza, odnosno kralja Nikole, a kad je 1918. godine došlo do detronizacije dinastije Petrovića i kralju Nikoli zabranjen povratak u Crnu Goru, odnosno na presto pod Orlovim kršem, od obeliska nije ostalo kamena na kamenu.
Nijesu to, kako sada sugeriše i novi podgorički sekretar za kulturu i druge pristalice dinastije Petrović, učinili pobornici „prisajedinjenja Crne Gore Srbiji”, odnosno ujedinjenja i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, već ozlojeđeni stanovnici obližnjih Kuča, koji ni do danas nijesu zaboravili šta im je taj „veliki vojvoda” učinio 1855, a naročito 1856. godine, tokom poznatih pohara ovog plemena izvršenih po nalogu knjaza Danila.
To što je tokom tih pohara u Kučima učinila crnogorska vojska pod neposrednom komandom vojvode Mirka Petrovića, po ispoljenom nemilosrđu i krvoločnosti prevazilazi sve pohare, sve ono što su učinili drugi koji su vjekovima vojštili na ovo prkosno i nepokorno brdsko pleme, čak i čuvenu poharu iz 1774. godine kada su Turci bili zaumili da istraže Kuče, prvenstveno Drekaloviće.
Samo tokom tog drugog pohoda na Kuče, u ljeto 1856. godine, kako tvrdi samouki kučki veleum, pouzdani svjedok i istinoljubivi hroničar, Marko Miljanov, pale su 243 glave od kojih ni svaki deseti nije bio puškonoša. Vojnici pod komandom vojvode Mirka Petrovića, pretežno Katunjani, Crmničani i Lješnjani, odnosno oni iz nahija oko Cetinja, kako tvrdi i Marko Miljanov, ali i mnogi drugi hroničari, napravili su tog dana nečuveni pokolj nejači, ubogih staraca, čak i muške djece u kolijevkama.
Marko Miljanov poimenice nabraja kome su zaklali dijete u naručju majke – da se i ne govori o paljenju i razaranju kuća, čak i crkava, i pljački svega što se moglo odnijeti.
Osim što taj genocid i zvjerstva crnogorske vojske pod komandom vojvode Mirka, crnogorski novoistoričari i pojedini političari uporno pokušavaju braniti „državnim i državotvornim ciljevima i interesima”, minimizirajući pri tom i broj žrtava i ispoljena zvjerstva, aktuelni podgorički vlastodršci ne odustaju od namjere da na pragu Kuča, kao u inat njima, opet podignu spomenik njihovom krvniku. Tu namjeru je svojevremeno, kad je pristupio rekonstrukciji i preuređenju Trga Republike (prethodno se zvao Trg slobode), na sva zvona najavljivao i doskorašnji gradonačelnik Podgorice dr Miomir Mugoša, ali je ta priča odjednom utihnula i, neobjašnjivo zašto, nije bilo ništa ni od podizanja spomenika ni od imenovanja tog dijela grada kao Mirkova varoš.
Navodno, neko od imućnijih Kuča je „šapnuo” Mugoši da će se uzalud mučiti oko toga – da on ne umije, ali ima toliko novca da plati onome ko umije da u prvoj zgodnoj prilici podmetne dinamit i spomenik poravni sa zemljom. Da li će se i sada naći neko ko će „šapnuti” novom gradonačelniku da to ne čini, da se ne može dizati spomenik i slaviti onaj ko je krvlju nevinih i nemoćnih, čak i djece, okrvavio ruke – ostaje da se vidi.
Budo Simonović
Krštenje
„Koruna Radonjina s Kosora – piše takođe Marko Miljanov – nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom reče joj: ’Stan, ženo! što ti je to na pleći te nosiš?’ Koruna reče: ’Dijete, i to nekršteno, evo ga tebe na boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš’. On joj reče: ’Krstit ću ga, no čeka’. Koruna pričeka. Crnogorac kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun...“
Uvrijedili knjeginju
Dr Jovan Erdeljanović piše da je neposredan povod za poharu Kuča 1856. godine bila jedna uvreda na račun supruge knjaza Danila, knjeginje Darinke:
„Pričalo mi je više ljudi da je vojvoda Mirko pokušavao skloniti one Kuče više Bioča da se izmire sa njim i da ga puste u Kuče. Ali oni nijesu hteli za to ni čuti i šta više jedan od njih, Benja Novakov Petrović s Kosora, vikne s vrh Reta (brda nad Biočem): ’Ako mi dovedete knjeginju crnogorsku, da joj načinim jednog Drekalovića, pustićemo vas u Kuče!’ Ovakva uvreda ujela je za srce i vojvodu Mirka i vojsku, koja je bila sa njim. Zato je crnogorska vojska, kada je s medunske strane ušla u Kuče, i sama mnogo preterala u postupanju s porodicama neposlušnih Kuča. Vojvoda Marko opisuje, a i ja sam slušao, da su mnogi crnogorski vojnici sekli glave čak i deci u kolevkama i starim i bolesnim ljudima, te ih donosili vojvodi Mirku. Za ovo divljaštvo manjine pala je posle sramota na celu vojsku…”
Zločini popa Mijaila
„U narod se broji – veli Marko Miljanov – koliko je koje vrste poginulo i od koliko godina starci i đeca, jer nije bio običaj u kršćanina ni u Turaka, da ubiju jedan drugom dijete, ni da se osvete đetetom prije no oružje počne nosit, a tako i starcem, kad bači pušku i boj batali, i ko bi ga ubio za osvetu, taj se osramotio, a ne osvetio. Tako pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zakla je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojica s Ubala. Ružica Nikolina o tome priča ovako: Kako je nosila dijete u kolijevku, vojnici je ufate i počnu raskubat. Ona je mislila da te joj uzet aljine š-nje ka drugijema, no u to je ostave nesvučenu, i ona veselo krenu dalje, misleći da je potrefila na vojnike kojijema je nisko žensku svukovat. No idući opazi ozada krv niza sebe, pometnu kolijevku na zemlju da vidi oklen je krv, kad-ali dijete nema glave, no ju je okinuo i poša rečeni pop Mijailo.”
Pokajnice
A da se njegov otac ogriješio o Kuče, da je on to dobrano shvatio i uvidio, govori i činjenica da je knjaz, odnosno kralj Nikola na kučkom katunu Carine podigao svojevremeno crkvu, neku vrstu pokajnice, zadužbinu za iskup očeve i stričeve duše. To isto je uradio i u Bjelopavlićima kada je na Orjoj Luci, takođe podigao crkvu, kao neku vrstu izvinjenja Bjelopavlićima za strašnu odmazdu koju je, uz svesrdnu podršku brata Mirka, nad ovim plemenom 1854. godine počinio knjaz Danilo. Tom prilikom je, da podsjetimo, pored ostalog spalio kuću svog zeta, sestrinog muža, vojvode Rista Boškovića i pokušao da baci u vatru njegova dva nejaka sina. U tome ga je osujetio serdar Jole Piletić, ali su njegova oba sestrića sjutradan ipak osvanuli mrtvi.
No, na te činove navodnog pokajanja, pakosni i zlopamtljivi crnogorski gospodar je bacio sjenku time što je novopodignutom gradu na obali Zete dao stričevo ime, novoj Podgoricu očevo.
Sam priznao zločin
Čak i ako je vojvoda Marko Miljanov pretjerao u opisima i priči o broju žrtava tokom te druge crnogorske pohare Kuča (a on je, da podsjetimo, tada imao 23 godine i bio čak i perjanik kod knjaza Danila), ne može se poreći „brzojav” koji je vojvoda Mirko lično tog strašnog dana uputio iz Kuča svom nazlobrzom bratu, knjazu Danilu, i sa ushićenjem mu javio da od zore siječe sve redom i da je već do podne odrubio pedeset glava!