General Mile Mrkšić, bivši komandant Vojske Republike Srpske Krajine umro je u zatvoru u Lisabonu u najgorim mukama. Sam, bez adekvatne ljekarske pomoći, ponižen kao ljudsko biće do samih granica do kojih se ljudsko dostojanstvo može pogaziti. Njegova kćerka Marija opisala je ovih dana u pismu medijima u Srbiji da oca prilikom poslednjeg viđenja skoro da nije prepoznala, da je bio u „jako zapuštenom stanju“, da nije mogao da jede, da je disao na cjevčicu!
Koliko je srpski general, osuđen u Haškom tribunalu na 20 godina zatvora, bio u lisabonskom kazamatu pod adekavatnom ljekarskom njegom i pažnjom, a i zatvor ima ljekare koje obavezuje ako ništa drugo onda ljekarska etika i zakletva koju su dali, govori i podatak da je krajem jula u zatvorsku bolnicu primljen s dijagnozom „astma i fizička iscrpljenost“, petnaestak dana kasnije dijagnostikovan mu je „karcinom pluća“, a samo četiri dana kasnije preminuo je!
Na stranu haška pravda! Nje smo se poslednjih godina nagledali, naslušali, smrt generala Mrkšića, još jedna u nizu smrti srpskih pritvorenika i osuđenika u Hagu, pokreće jedno drugo, za Evropu i kreatore Tribunala možda nevažno i sasvim sporedno pitanje, ali, pitanje koje se mora postaviti – jesu li Srbi, haški osuđenici, ljudi? Da li presuda Haškog tribunala ili samo pritvaranje znače i smrtnu presudu Srbima koji se tamo nađu, da li znače pravo na gaženje temelja, korijena, osnova ljudskog dostojanstva?
Je li general Mrkšić imao pravo na zdravstvenu zaštitu? Trebalo bi da jeste. Je li dobio adekavatnu zaštitu? Očigledno nije. Hoće li neko zbog toga odgovarati, od ljekara i uprave zatvora u Lisabonu do naredbodavaca u Hagu? Neće, u to sam sasvim siguran.
Za dvadesetak dana, koliko se od prve dijagnoze „astma i fizička iscrpljenost“ u zatvorskoj bolnici borio s karcinomom u već poodmakloj fazi, general je samo jednom dobio mogućnost da se telefonom javi porodici. I tada, zbog toga što je teško govorio, njegovi najmiliji nisu ga razumjeli šta priča. Sramota i od boga grehota. Ali, šta briga silu u vidu Haškog tribunala i za grehotu i za sramotu.
Uklapa li se smrt generala Mrkšića u jedan opšti, haški, britanski, američki pogled na Srbe i Srbiju kao jedine, glavne, najveće krivce svega što se događalo na prostorima bivše Jugoslavije, na pogled koji je ljetos kulminirao britanskom rezolucijom o Srebrenici kojom je Srbe trebalo proglasiti za genocidnu naciju? Meni se čini da se uklapa. I, ne samo da se uklapa, odnos prema generalu Mrkšiću, poniženje koje je doživio i s kojim je umro, idu korak dalje. To poniženje nije samo odraz krajnje ljudske bezosjećajnosti. To poniženje je strahovita gotovo nepojmljiva sramota onih koji bi trebalo da dijele pravdu.
Bog dao da griješim, ali, ne mogu da se otmem utisku da je srpski general namjerno, i do kraja, do same smrti, do poslednjeg daha, ponižavan u zatvoru. I on, kao i drugi kojima je presuda Haškog tribunala na deset, dvadeset, dvadeset pet godina, u stvari bila smrtna. I, zaista, je li to poruka Srbima, upućena na jedan strašan, mordbidan način, da su jedini i isključivi krivci tragedije 90-ih godina? Je li to osveta onih koji i sude i tuže. I, kako čovjek da se ne zapita, jesu li za Haški tribunal, za one koji su ga osnovali i koji u njemu vode glavnu riječ, Srbi, pritvorenici i osuđenici, ljudi?
Da jesu, general Mrkšić dobio bi adekvatnu ljekarsku pomoć. Kad kažem adekvatnu, tu mislim i na ljekarsku pomoć na vrijeme. Imao bi pravo na liječenje, na ljekare, ne bi mu petnaestak dana pred smrt konstatovali „karcinom pluća“, u trenutku kada lijeka i pomoći više nije bilo. Tako su ga, ustvari, namjerno, bez suda i suđenja, osudili na smrt, i presudu izvršili. Bez trunake srama i kajanja.
iskra.kom
Autor: Zoran Šaponjić