Ono što je u ovom momentu izvjesno to je da je kraj nedjelje bio mnogo bolji od početka. Na svjetskim berzama petak je, naime, prošao mirno, za razliku od ponedjeljka, kada je ”šok u Šangaju” izazvao veliki potres koji se osjetio i u Njujorku, Londonu, Tokiju...
Mediji su 24. avgust, po starom običaju, ekspresno proglasili ”crnim ponedjeljkom”, jer je na Šangajskoj berzi toga dana indeks cijena akcija zabilježio najveći pad od 2007, kada je počela globalna prvo finansijska, a onda i ekonomska kriza koja doduše nije nadmašila onu iz 1929. – ta ostaje najveći berzanski slom u istoriji – ali joj se opasno približila. Srećom, drama je potrajala samo nekoliko dana, što ne znači da neće biti reprizirana.
Da bi se stvari razumjele, ponekad ih treba pojednostaviti. Velike berze su u stvari velike kladionice gdje se oni koji imaju para i hoće da steknu još više kockaju na poslovne rezultate kompanija čijim se akcijama trguje. Zarada se ostvaruje na principima klasične trgovine: kupi jeftino, a prodaj skupo.
Na berzama se dobro zarađuje, ali i spekatakularno gubi. Zarađuje se kad se akcije (udio u vlasništvu) prodaju kad im je cijena na vrhuncu – ali umijeće je procijeniti kad je taj vrhunac. Cijena zavisi prije svega od ponude i potražnje, pri čemu one koji kupuju i one koji prodaju uparuju kompjuterski algoritmi. Zbog toga o velikoj zaradi ili strašnom gubitku ponekad odlučuju sekunde...
U Šangaju je u prošli ponedjeljak izbila panika, jer su odjednom svi riješili da prodaju. Zašto baš tog dana, još nema objašnjenja, ali, dvije nedjelje otkako je Kina devalvirala svoju monetu, juan, neko je izgleda zaključio da je ekonomska situacija u zemlji takva da će u danima koji dolaze situacija biti lošija, pa je odlučio da na vrijeme spasava svoj ulog.
To nije prošlo neprimijećeno, izbila je panika. Pošto su sve svjetske berze međusobno umrežene, nervoza se brzo proširila, pa je na kraju zaista bilo razloga da se i taj ponedjeljak proglasi ”crnim”. A kako i ne bi, kad je toga dana ukupni gubitak na svim berzama procijenjen na oko pet hiljada milijardi dolara!
Šta to ”ne štima” u Kini, drugoj, ili možda već prvoj svjetskoj ekonomiji (zavisno od toga kako se izračunava njen i BDP glavnog konkurenta – i glavnog ekonomskog partnera – SAD)?
Prije svega, realni strahovi da je kineska ekonomija, posle tri dekade rekordnih stopa rasta, u suštinskim (”strukturnim”) problemima i da joj predstoji grubo prizemljenje. Prognoza ekonomske ekspanzije za ovu godinu doduše je i dalje veoma impresivna – 7 odsto - ali pošto je BDP samo mjera ukupnih ekonomskih aktivnosti jedne zemlje – svega što se za godinu dana proizvede i kroz usluge razmijeni – on ne pokazuje kakva je neka ekonomija u cjelini: da li je produktivna i profitabilna, da li su faktori rasta dugoročni i koliko je sistem samoodrživ.
Kina je rast, dosad, zasnivala na izvozu i investicionoj ekspanziji, pomažući pritom mnogim ekonomijama (južnoameričkim i afričkim prije svega) od kojih je kupovala sirovine. Još od početka ovog vijeka u opticaju su međutim upozorenja da je taj model obavio svoju istorijsku misiju i da najmnogoljudnija zemlja treba da sprovede tranziciju od rasta generisanog izvozom ka onom u čijim temeljima će biti domaća potrošnja.
To je očigledno lakše reći nego ispeći. Standard Kineza nesumnjivo raste, ali nedovoljno da se postigne nova ravnoteža. Pošto je samoproglašena ”jedna zemlja sa dva sistema” (jednopartijska vladavina i kapitalistička ekonomija), unutrašnja stabilnost (i jednopartijska legitimnost) održavaju se, prije svega, zahvaljujući visokim stopama rasta. Jer ko će da kritikuje i smenjuje vlast koja iz godine u godinu obezbjeđuje boljitak?!
Problem je, međutim, što je taj boljitak na kolosjeku postojanog smanjivanja. Poslednjih godina Kina je rast stimulisala izgradnjom velikih infrastrukturnih projekata: modernih aerodroma, brzih pruga, velikih stambenih kompleksa, obezbjeđujući investitorima jeftine kredite.
Ali ti aerodromi, pruge, autoputevi i novoizgrađena naselja, BDP su podstakli samo jednokratno: njihovi kapaciteti su danas uglavnom neiskorišćeni, stanovi neuseljeni. Zapadni eksperti tvrde da je ”kvalitet” kineskog rasta poslednjih godina na silaznoj liniji.
Praćen je i porastom unutrašnje zaduženosti: sa 7 biliona (hiljada milijardi) 2007. na oko 28 biliona danas – skoro 300 odsto BDP-a! Taj dug, doduše, nije problem danas, ali šta će biti sutra.
Kina je, dakle, na raskršću – ali šta u današnjem svijetu nije?
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ''Politike'')
Piše: Milan Mišić