Piše: Tomica A. Milović
Koliko je pristojno da se čovjek hvališe? Da sam sebi laska? Da se prsi i “naduvava” kao da je cio svijet njegov? I kolika je opasnost da takvo stanje duha čovjekovog na površinu izbaci laž, obmane, licemjerje. Koliko su gordost i prepotencija, u stvari, najoštrija giljotina za istinu, tu perjanicu etike? I da li su hvalisavci, zaista, vrhunski majstori manipulacije? Majstori zavođenja za “Goleš planinu”? U krajnjem, koliko hvalisanje predstavlja lagan i fin način da ono postane vid ophođenja i ponašanja, dominantan obrazac komunikacije među ljudima? Komunikacije praznog hoda u stilu rekla -kazala, ja tebi- ti meni. Onako horski, bez slušanja i uvažavanja sagovornika. Komunikacije po tragikomičnim notama. Uistinu, ima li razlike između hvalisanja i laži?
Odgovor na postavljena pitanja, kao i na ona koja u vezi s ovim mogu biti postavljena nije jednostavno dati. Čini se, ipak, da hvalisanje i laž niču iz istog ili rodbinski bliskog korijena. Koji od ova dva fenomena ima blagu prednost u nastajanju, upitno je, teško dokučivo. Pjesnik reče: ”Manji potok u veći uvire/Kod uvira svoje ime gubi”. Potpomažući se navedenim stihovima, možda bi se moglo zaključiti da je laž, s obzirom na to da dominira prostorom međuljudske komunikacije (danas naročito) usisala hvalisanje negdje na prapočetku. A taj prapočetak seže najvjerovatnije u vrijeme pojave politike i političkog djelovanja. Laž je osnovni i nezamjenljivi kvasac politike. Njeno nužno i s aspekta njene filozofije opravdano sredstvo. Koliko je opravdano s aspekta dostojanstva i političkog morala veliko je, a možda i suvišno pitanje. Sa aspekta istine kao iskonskog antipoda laži, takođe. Istine koja čvrsto drži ključeve slobode i slobodnog čovjeka. No, kako bilo, ljudi imaju želju da lažu. Srećom, imaju želju i da se služe istinom. Preneseno na teren politike i političara, pa i na teren državničkih funkcija, male su šanse (nažalost), da laž uzmakne pred istinom. I slobodom, naravno. Zato su putevi gole sile, despotizma i tiranije u biti putevi organizovanog laganja. Putevi totalitarnih društvenih procesa, totalitarnih ideologija i društvenih režima. Među mnogo vrsta laži spada i zatvaranje očiju pred istinom. Zato da budemo “finiji”: umjesto - zašto laž i laganje, pitanje- zašto bježanje od istine? Bez istine nema, niti može biti slobode. A bez slobode čovjek ne živi. On tada život samo podnosi. Bez istine i slobode čovjek tumara u tami. Adskoj tami i duhovnom haosu. Slijepac kod očiju. Slijepac do kojeg svjetlost ne dolazi. Niti doći može. A šta je život bez svjetlosti? Bez jednog od prvih božjih darova. Ništa!
Crna Gora danas ima grdnih problema u suočavanju sa istinom. Vlast, prije svih. Zašto vlast falsifikuje crnogorski istorijski i nacionalni identitet? Njegovu (crnogorsku) vjeru, jezik, pismo? Zašto lažno interpretira identitet dinastija koje su, kroz vjekove, vladale Crnom Gorom? Identitet svetorodne loze i dinastije Petrović Njegoš, naročito? Pa identitet dva Sveta Petra Cetinjska, da pomenemo samo njih. Kojim identitetom odišu “Poslanice” i “Gorski vijenac”? Ili “Balkanska carica” gospodara Crne Gore i cara junaka, knjaza i kralja Nikole Petrovića; ”Primjeri čojstva i junaštva” Marka Miljanova Popovića? Čiji su “Oktoih” “Miroslavljevo jevanđelje”. Montenegrinski sigurno nijesu. Otkud Obilića poljana u srcu Cetinja? Zašto Crnogorci, onako junački i slavno, masovno izgiboše u bici na Mojkovcu 1916. godine? I tako, bez kraja nabrajanju svijetlih zublji crnogorskih. Nema potrebe ići u Beograd, Rim ili Petrograd. Ne treba ići na hadžiluk, ni u Jerusalim, na Svetu Goru, u Carigrad. Pogotovo ne u Vatikan. Dovoljno je skoknuti tu do Cetinja. Ući u tamošnji arhiv, biblioteku “Đurđe Crnojević”, u cetinjske muzeje... I, eto istinite spoznaje o identitetskim i istorijskim korijenima Crne Gore. O njenim ličnostima, istorijskom, kulturnom i svakom drugom nasleđu. Eto suve istine i slobode svakom Crnogorcu pojedinačno, i narodu crnogorskom kao kolektivitetu. I što je najbitnije, eto pogibije lažima, obmanama, manipulacijama, podjelama, mržnji. Život na lažima, neslobodi i mržnji, ponovimo, nije život, već adska tama. I jedino ta istina i sloboda mogu osvijestiti i prosvijetliti život. Učiniti ga smislenim. U tu svrhu, neka svaki Crnogorac, kao lijek, “uzima” samo “Gorski vijenac”. Triput dnevno, a po mogućnosti i češće. Listajući, makar ovlaš, tu knjigu nad knjigama očistiće svoju dnevnopolitičkim spletkama i lažima kontaminiranu dušu. Svoj um i razum. I domognuti se sunca koje se istinom i slobodom zove. Sunca, bez čijih zraka i topline čovjek ne može postojati. Nikako!