Piše: akademik Zoran Lakić
„Crnogorska vlast i crnogorsko nacionalno pitanje’’ (dokumenta 1970-1985)... U pitanju je jedna vrlo zanimljiva knjiga. Vrlo provokativnog i inspirativnog naslova. Odmah naviru asocijacije: sadašnja vlast i crnogorsko nacionalno pitanje, na primjer. Dvadeset i više godina kasnije pitamo se, zajedno s autorom ove knjige, da li je ta nacionalna politika zaživjela u praksi Crne Gore? I teoriji o nacionalnom pitanju? Izvjesno je da nije! Ni dan-danas još nije „mirno more“, koje je uzburkano nastojanjem i stare i nove vlasti Crne Gore.
Ova knjiga je odista nekonfliktna, iako u prvi mah ne ostavlja takav utisak. To je svakako zasluga autorke mr Jadranke Selhanović, koja odista ima dobar uvid u prvorazrednu arhivsku dokumentaciju partijske provinijencije. Takvim odnosom je sticala povjerenje podijeljene čitalačke publike. Rekao bih čak i one obavještenije i stručnije.
Mr Jadranka Selhanović pravi lucican odskok od glavne teme: crnogorsko nacionalno pitanje. Oslanja se, kako smo to već istakli, na prvorazrednu arhivsku dokumentaciju. Bolje nema! U toj oblasti je neprikosnovena. U navedenoj knjizi odabrala je prava dokumenta koja su bila putokaz Saveza komunista u Crnoj Gori u periodu od 1970. do 1985. godine. U odabiru dokumenata autorka na vrlo suptilan način donosi upravo ona dokumenta iz kojih se najlakše kreirao novi crnogorski nacionalni identitet. Prvo je trebalo stvoriti ambijent za novu nacionalnu svijest, što je značilo i potrebu reorganizacije kulturno-prosvjetnog i naučnog života u Crnoj Gori.
Knjigu je objavio Državni arhiv Crne Gore, koji se sve više bavi objavljivanjem građe iz svojih bogatih fondova.
Pažljivim čitanjem odabranih dokumenata u ovoj knjizi ponovo se srijećemo s „partijskim stavovima“, i ličnim mišljenjima partijskih funkcionera, koja se danas – 30 godina kasnije moraju podvrgnuti naučnoj ocjeni. Ta istorijska distanca je obavezivala priređivača ove vrijedne knjige i na taj napor. Vjerujem da bi i nekadašnji protagonisti te politike o nacionalnom identitetu korigovali neke svoje stavove poštujući istorijsku distancu.
Htjeli smo reći da je makar u fusnotama čitaocu trebalo ponuditi takve autorske stavove. I ne samo autorove. Pogotovo, trebalo je obavijestiti čitaoca što o tome misli istorijska nauka! Akademik Vlado Strugar je prvi u Crnoj Gori postao „slučaj“ – upravo zbog stavova o crnogorskom nacionalnom pitanju. I nije bio jedini „slučaj“. Možda je trebalo pojasniti i stav Milovana Đilasa koji je slovio za oca crnogorske nacije, pa je kasnije to pojasnio na izvjesno drugačiji način. Možda je trebalo komentarisati i stavove Ivana Milutinovića – visokog komunističkog funkcionera iz Crne Gore iz ratnog vremena 1944. godine, koji su suprotni stavovima u odabranim dokumentima, koji čine osnovu ove knjige?! Pa i stavove Milovana Đilasa s poznate V zemaljske konferencije KPJ 1940. godine u Dubravi kraj Zagreba – koja se dobrim dijelom bavila i nacionalnim pitanjem. Sačuvane su u zabilješkama, najzad, i Titove primjedbe na račun Blaža Jovanovića i Miloša Rašovića baš o ovom pitanju: Kakva je to crnogorska nacija kada se dva najveća funkcionera Crne Gore – kazuju da su Srbi!?
Očekivalo se, s razlogom, da će autor ove zanimljive knjige dragocjene arhivske građe, komentarisati makar u naznakama ovu složenu tematiku, kako bi se čitalac uvjerio da je riječ o temi koja ni danas nema prihvatljiva objašnjenja. Pritom mislimo na poznate statističke podatke koji traže naučno objašnjenje: kako je to jedan 100 posto srpski narod u Crnoj Gori – preko noći – postao 100 posto crnogorski u nacionalnom smislu? I kako se, opet taj isti narod danas izjašnjava da je 40 odsto - srpski narod. I to sve u istoj generaciji!
Kada ovo konstatujemo, mislimo na naučnu dimenziju ovog suptilnog pitanja. Odabrana dokumetna upućuju na utisak da im je Centralni komitet KPJ formalistički pristupio.
Autor knjige mr Jadranka Selhanović zaslužuje priznanje što je učinila javnom ovu dragocjenu dokumentaciju. Uz dodatni napor, o kome smo govorili, učinila bi još jedan korak da se više u istoriografiji ne gleda na ovo pitanje kao na sojevrsnu istoriografsku „tabu temu“. S razlogom očekujemo njen novi poduhvat u odabiranju i objavljivanju arhivske dokumentacije, koja je dosad bila pod „embargom“. To očekuje i stručna javnost – ne samo Crne Gore. Knjigu pomno preporučujemo široj čitalačkoj publikaciji i pozdravljamo stav autora koji je iskren i decidan: „Baveći se ovim dokumentima i iščitavajući ogroman broj dokumenata iz kojih sam odabrala ova četiri koji su objavljeni u ovoj knjizi, čini mi se da je komunistička vlast, odnosno period socijalizma, ostavio nedovoljno utemeljenim i nedovoljno definisanim-neka pitanja nacionalnog identiteta, koja su otvorila, na žestok način, polemike koje su nastale ’90-ih godina.“